Ipak, na stolu Bojana Marčete iz Banje Luke u aprilu, kada je slavio 40. rođendan, bilo je 55 kilograma sitnog novca koji je donirao Udruženju “Iskra”.
Život Marčetu od malena nije mazio, a razlog da počne skupljati novac od pet feninga bila je rata kredita, ali i kladionica koju je igrao neprestano.
Ovaj nesvakidašnji štediša godinama skuplja sitan novac, uglavnom po pet feninga, želeći da pokaže svima da ljudi griješe kada ne uzimaju sitniš i smatraju ga bezvrijednim.
Izbjeglištvo
Bojana život nije mazio. Nakon što je u Banju Luku došao u vihoru rata iz rodnog Drvara, kao i sve izbjeglice, krenuo je iz početka.
– Prije sedam godina sam krenuo da skupljam novac od pet feninga, a kada sam skupio nekih 300 KM, riješio sam da platim ratu kredita.
Podstaklo me na to najviše što sam bio u kladionici. I mnogo sam para trošio u kladionici. Želio sam se prestati kladiti i da to bude historija u mom životu.
Kada se rodila ideja da novcem od po pet feninga platim ratu kredita, onda sam odlučio da prestanem s klađenjem, i evo, već od 2018. godine, kada sam platio ratu kredita i skupio 17 kilograma novčića, prestao sam igrati kladionicu – govori Marčeta za Srpskainfo.
Priča da je zbog toga najviše sretan. U trenutku kada je skupljao novac, vratio je film unazad.
Još kao dječak razmišljao je koliko su ljudi postali hladni, nikome ne pomažu, a on je uvijek govorio svojim najbližima da će jednog dana pomagati drugima.
– Supruga, koja više nije živa, bila mi je najveća podrška. Kada sam 2018. godine platio kredit, samo sam nastavio skupljati. Ali tada nisam znao gdje ću donirati novac – rekao je Marčeta.
Poruka političarima
Dva mjeseca prije 40. rođendana on je imao oko 750 KM skupljenog novca po pet feninga. Kaže da mu je trebalo mnogo volje i želje da dođe do 1.000 KM koje je planirao skupiti.
– Kada sam napokon skupio taj novac, odlučio sam da poklonim to sve Udruženju “Iskra” i obradujem ih – istakao je Marčeta.
Poručio je i političarima i onima koji sebe nazivaju velikim gazdama da su im džaba i skupe vile, limuzine i satovi ako ne znaju da ono što imaju podijele s drugima.
– Ne želim da takvi ljudi budu uzori našoj djeci, već humanitarci poput Aleksandra – Ace Batara, koji svake godine obezbjeđuje paketiće za djecu, Milana – Minje Savanovića i članova Rukometnog kluba Kaluđer, koji svake godine imaju bezbroj humanitarnih akcija – naveo je Marčeta.
Govori da za ovaj neobičan hobi treba i volje i truda, ali, po njegovom mišljenju, najbitnija je želja.
– Želja pokreće i trud i volju da svaki dan radiš nešto. U glavi sklopiš šta ćeš i kako uraditi i onda ja to sklapam u kockice kako izvesti sve. Radim to sve prvenstveno iz unutrašnjeg osjećaja. Želja je tu glavni faktor – rekao je on za Srpskainfo.
Cilj pola tone
Ovo mu je nakon sedam godina postao hobi. Govori da ga i danas ljudi pitaju da li je i koliko skupio novca. Trenutno ima blizu dva kilograma kovanica i već razmišlja šta će mu biti naredni korak.
– Mislim da ću napraviti još veći izazov za sebe. Razmišljam da postavim svoj štand u centru, ispred “Mozaika prijateljstva”, da građani osjete tu gorčinu života ljudi koji se hrane u javnoj kuhinji.
Ujutru imaš hranu, uveče ne znaš šta ćeš jesti. I želje stvaram u glavi, da napravim neku vagu, da svi dobronamjerni donesu po pet feninga, da skupim 500 kilograma novčića, što izađe oko 10.000 KM, i da taj novac stavimo na račun “Mozaika prijateljstva” – rekao je Marčeta.
Najveći problem mu predstavlja što svaki put razmišlja gdje sa tolikim novcem i kovanicama. Kaže da je posljednje skupljanje stavljao svuda po kući.
– Kada sam skupljao novac za “Iskru” taj novac je bio svuda. U kesama, ćoškovima, regalu. To sam kasnije skupio sve u kutije od sladoleda. Kasnije sam imao nekih 10 kutija koje sam poklonio – istakao je Marčeta.
Prije pet godina je Bojan izgubio suprugu. U znak sjećanja na nju i na njenu borbu sa opakom bolešću, ušteđevinu tešku oko 55 kilograma uplatio je za najmlađe borce.
Njegov moto u životu je, kaže, da pomaže drugima, jer drugačije ne zna.
Nesvakidašnji štediša
Prvobitna ideja Marčete je bila da na polovini ugovora vrati ratu kredita, što je na kraju i uspio. U prosjeku je svaki dan štedio nešto više od pola marke, a bilo je sedmica u kojima je, kada se crta podvuče, dolazio i do 10 maraka.
Bilo je onih koji su mislili da će odustati, te stati na pola puta. Međutim, ovog nesvakidašnjeg štedišu su te sumnje ojačale, pa je do svog cilja došao možda i ranije nego što je očekivao.