Sjećam se kraja te 1993, zagušljivih prostorija kina Radnik. Pola sale momci na dopustu i odmoru. I salu smo „namirisali“ mirisom odjeće iz „bajti“. Druga polovina sale – djevojke! Neke naše, a neke za koje smo željeli da budu naše. Naravno tu je i mlađa ekipa. Nadrealni čin – u Sarajevu „na agregat“, a u sklopu MESSa prikazivao se Wendersov film „Poslije kraja svijeta“.
Odjekuje naslovna muzička tema za ovaj film koju je pravio U2. Sjedimo jedni drugima u krilima, neki opet sretniji jer su zadovoljni izborom onih koji su im u krilima, a neki manje sretni, ali ne i nesretni – jer imamo 19 godina, jer smo pobjegli na par sati od rata, jer smo u tom momentu samo obični gledatelji ratnog film festivala u Sarajevu – ideje koja je dvije godine poslije prerasla u SFF.
A, svoje karte mi dala sestra, koja je ta prva dva festivala bila angažirana u PR timu. I taj momenat da moja starija sestra opet brine za mene (kao kada mi je rješavala zadatke iz matematike), barem na par sati! Kao da smo se sve vratili na staro gdje smo bili starija sestra i mlađi brat, a ne dječak u uniformi (kao hiljade drugih) koji je naglo, po obavezama, postao stariji od svoje starije sestre. I bilo je to davno, u prošlome stoljeću, u jednoj brdovitoj zemlji na Balkanu!
Mnogo prije crvenih tepiha na kojima se gura sve više političara, mnogo prije predizbornih fotografija i toaleta od 27, 227, 2227 dolara, mnogo prije obaveznih selfija i jet-set objava po medijima. Tada se zaljubih u to malo čudo otpora i od tada ga osjećam kao nešto što mi je bitno i čemu želim da pripadam (iako samo kao gledatelj) i poslije kraja svijeta.
Presretan sam što skoro 30 godina poslije živi i diše nešto čijim sam prvim nesigurnim koracima te 1993 svjedočio. Dobro mi došao i dobro mi se drži SFF! Ozbiljna si ti momčina sada!”