Odsutno roditeljstvo ne mora značiti zanemarivanje, često je riječ o nenamjernoj emocionalnoj udaljenosti koja proizlazi iz stresa, iscrpljenosti i svakodnevnih obaveza.
Stručnjaci su za portal The Times of India izdvojili najčešće oblike ponašanja koji karakteriziraju emocionalno odsutne roditelje, a možda čak ni oni sami nisu svjesni da su takvi.
Fizički prisutni, ali emocionalno odsutni
Mnogi vjeruju da, ako je večera poslužena, zadaća provjerena, a igračke pospremljene, roditelj ispunjava svoju ulogu. Ali emocionalna prisutnost ne zasniva se na zadacima, već na tome osjeća li dijete povezanost i sigurnost.
Odsutnost ne mora značiti zapuštanje, često podrazumijeva emocionalnu distancu koja se događa nesvjesno. Danas, u svijetu ispunjenom rokovima, ekranima i mentalnim opterećenjem, ta se udaljenost lako stvori. Kad se jednom počne odražavati na ponašanju djeteta, postaje itekako vidljiva.
Razgovori svedeni na obaveze
Ako su jedini razgovori s djetetom “Jesi li napravio zadaću?” i “Pojedi večeru dok je još topla”, to može ukazivati na emocionalnu distancu. Topla svakodnevna komunikacija, koja uključuje smijeh, pitanja i komentare, stvara bliskost. Bez toga, komunikacija izgleda više kao popis zadataka, a to može biti tihi znak emocionalne odsutnosti roditelja.
Prekasne reakcije roditelja
Kako pišu iz The Times of India, ovo podrazumijeva situacije u kojima dijete napravi nešto duhovito ili kreativno, a reakcija roditelja kasni ili je uopšte nema. Možda zbog umora ili misli koje su negdje drugdje. Takvo kašnjenje u emocionalnom odgovoru može kod djeteta izazvati osjećaj da nije primijećeno.
Ako se ovakvo ponašanje često ponavlja, djeca s vremenom prestaju željeti vidjeti reakcije svojih roditelja i dijeliti stvari s njima. Iako roditelj duboko voli dijete, ako mentalno opterećenje postane važnije od zajedničke radosti, djeca s vremenom prestaju tražiti taj osmijeh. Tada odsutnost postaje stvarna.
Oslanjanje na “kvalitetno vrijeme” kao povremeno rješenje
Kvalitet je važan, ali ako zajedničko vrijeme postane rijetki izuzetak, poput mjesečne filmske večeri ili godišnjeg izleta, onda to više nije povezanost, već zakazani događaj.
Prava emocionalna prisutnost gradi se u sitnim svakodnevnim trenucima: kratkim razgovorima, tišini uz večeru, pitanjem “Što ti se danas sve dogodilo?”. Kad roditeljstvo ovisi samo o velikim događajima, emocionalna nit između roditelja i djece često se izgubi.
Tehnologija kao zamjena za davanje pažnje djeci
U svijetu prepunom ekrana, lako je tabletom ili televizorom “zabaviti” dijete dok roditelj radi. Ali kad tehnologija postane uobičajena zamjena za interakciju, djeca to doživljavaju kao odsutnost i sve više se emocionalno vežu za uređaje, a ne za roditelje. S vremenom, ekran zamjenjuje roditelja kao izvor utjehe.
Zanemareni emocionalni signali
Dijete se možda neće uvijek otvoreno žaliti, ponekad su to samo uzdah, tiši ton glasa ili duža pauza prije odgovora. Ti mali signali traže pažnju, pišu iz The Times of India. Ako ih se ne primijeti, dijete može početi potiskivati osjećaje i osjećati se emocionalno usamljeno. Emocionalna prisutnost ne znači rješavanje svakog problema, već prepoznavanje tih suptilnih signala, dok su još tihi, prenosi Index.