Na Sajmu u Sarajevu biće predstavljena tvoja posljednja knjiga “Gole godine”. Napisao si veliki broj tekstova tokom karijere, ali mi se čini da je ovo tvoj najličniji rukopis? I sam u uvodu naglašavaš da se radi o iskustvima “iz prvog reda”.
Ovaj rukopis nema krupne pretenzije, pogotovo ne želi „bacati novo svjetlo“ na stare događaje, niti djelovati edukativno u smislu „ako ne znaš šta je bilo“. Pogotovo nije revizionističke naravi, u odnosu na događaje o kojima svjedoči, dakle procese koji su prethodili raspadu jedne zemlje. Knjiga je pokušaj da te događaje, procese, ličnosti , ideje…kojih se dotičem, a ima ih prilično dosta, objasnim ako je moguće sebi samome, pa tek onda potencijalnom čitatelju.
Nastojao sam, ne znam koliko sam uspio, ne učitavati u tekst ništa od onoga, znanja, činjenica, elemenata naknadne pameti koji su stizali i odvijali se nakon tog uskog, ali fatalno bitnog istorijskog perioda od dvije godine o kojima pišem, 1987. i 1988., kada se istorija ovih prostora furiozno ubrzala. Pisao sam dakle bez ambicije da sebe učinim pametnijim, profesionalnijim, vidovitijim, moralnijim, zrelijim, a druge unizim, ismijem, bagatelišem, ili sakraliziram.
Nedavno sam čitao esej Dubravke Ugrešić, posthumno obavljen, u kojem pišući o jugonostalgiji kaže da posao tih, kako ih naziva „arheloga svakidašnjice“ ima smisla samo ako je praćen „autorovim osjećajem uzaludnosti toga posla“. Mene je taj osjećaj pratio tokom pisanja ove knjige. I taj osjećaj, u mom slučaju, uopće nije loš!
Najveći dio dešavanja u knjizi odvija se tokom dvije godine (1987. i 1988.). Veliki broj važnih događaja desio se tokom tih godina, ne samo za tebe, nego i za sve ljude na prostoru bivše Jugoslavije. Kako ti iz današnje perspektive izgledaju te godine?
Cjelokupan ideološki, obrazovni, medijski konstrukt u kojem smo živjeli u Jugoslaviji, neko duže, neko kraće vrijeme, propagirao je njene komparativne prednosti, izuzetnost, i nezamjenjivost bila kakvim drugim političkim sadržajem. Bili smo šopani, odrastali smo i obrazovali se na plošnoj matrici po kojoj je naš samoupravni socijalizam u kombinaciji sa nesvrstanom politikom jedino rješenje, ako želimo izbjeći truh(li) kapitalizam i dogmatski staljinizam kao alternative.
Sjećam se kakav je kod mene šok i pometnju u glavi proizvela recimo knjiga „Pluralizam, ili monizam“, sa početka 80-ih čiji su autori bili Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić. Bio sam tada student, i nisam razumio njihov pojmovni aparat – legalitet, legitimitet, politička konkurentnost, tržišna utakmica… su za mene bili španska sela, o tome nas nisu učili na fakultetu, sa tim nas nisu „opterećivali“ mediji.
Prije četrdesetak godina, na jednom okruglom stolu baš ovdje u Sarajevu veliki srpski i jugoslovenski pisac i mislilac Radomir Konstantinović je izgovorio rečenicu koja će se kasnije, najčešće krivo i simplificirano rabiti:
“Kriza nam je velika, dakle šanse su nam ogromne.”
Ljudi u različitim dijelovima Jugoslavije, odnosno njihovi politički predstavnici, na različite su načine tumačili prirodu, karakter krize iz sredine 80-ih. Svi su se slagali u jednom: da je postojeći status quo neodrživ i da ga valja mijenjati. Za jedne je izlaz bio u promjeni društveno-ekonomske paradigme, u liberalizaciji cjelokupnog života, reformi privrede, izgradnji civilnog društva, posebno. Drugi su korijene krize pronalazili u loše i na njihovu štetu riješenim ustavno – pravnim aranžmanima, tražeći njihovu redefiniciju.
Ja sam, pišući u knjizi o aferi „Agrokomerc“, koliko mi je bilo dostupno, pokušao ukazati na vanjske motive i tada nevidljive tehnike njenog medijsko-političkog fabriciranja i instrumentaliziranja. Ali, nisam ispuštao iz vida odgovornost bosanskohercegovačkih rukovodećih struktura za uspostavu dogovorenih ekonomsko-financijskih odnosa na kojima je parazitirao Fikret Abdić i „Agrokomerc“. Ta je afera demaskirala i ukazala na neodrživost jednog sistema i njegove elite zasnovanog na dogovornoj ekonomiji, dogovornom pravu, kontroli medija, sve tobože u interesu radničke klase.
Profesor Dejan Jović iz Zagreba je jednom prilikom napisao da Jugoslavija nije doživjela svoju 1989. godinu, aludirajući na oslobađanje zemalja Varšavskog bloka od sovjetske komunističke vlasti. Meni se čini da je BiH svoju 89. godinu doživjela godinu dana ranije, kada je došlo do ideološkog kolapsa vladajućeg poretka, snažne liberalizacije društvenog života, oslobađanja medija, društvenog dijaloga drugog tipa, što je na žalost kratko trajalo…
HOĆE LI BITI RATA?
Mnogo je detalja u knjizi. Da li si se oslanjao na pamćenje ili na neke bilješke, arhiv?
O manje – više svim događajima koje sam tretirao u knjizi ja sam pisao prethodnih godina i decenija, tako da sam okupljajući ih na jednom mjestu samo produbljivao i izoštravao pamćenje i na određene događaje.
Pamćenje se trenira, ono približava događaje, ako ste njima opsjednuti, što je moj slučaj. Ono je na neki način godinama i decenijama sedimentirano u mom novinarskom iskustvu. Naravno da ono nije apsolutno pouzdano i da su se neke greške, nadam se ne bitne, potkrale u ovom rukopisu. Dobar dio ovog rukopisa pisao sam vrlo lošeg zdravstvenog stanja, praktično sam se svakodnevno utrkivao sa bolešću, da ne kažem smrću, i u takvim grozničavim bitkama sam se sjećao stvari sa koje sam mislio da sam ih zauvijek zaboravio.
Nekoliko dana prije smrti velikog Mirze Delibašića posjetio sam ga u njegovom stanu, bio je teško bolestan, iscrpljen, pričali smo o svemu i svačemu. U jednom trenutku on kaže nešto što mi se kasnije često vraćalo u glavu:
„Čudno je kako zaboravljam neke velike događaje, a sjećam se stvari koji se mogu činiti nevažnim. Teško mi se sjetiti detalja sa utakmica finala Olimpijade, ili Svetskog prvenstva kada sam igrao sa Jugoslaviju, ali su se kristalno jasno u sjećanju zadržale neke školske utakmice iz Tuzle“, govorio je.
Znate kao ono, kada negdje u Africi čovjek preskoči osam metara široku provaliju bježeći pred krvoločnim lavom.
Svojevremeno, bio si jedan od rijetkih novinara koji je na početku devedesetih osjetio šta nam se sprema i na to neprestano upozoravao. Kakve su bile tadašnje reakcije na tvoje tekstove? Je li bilo strijeljanja glasnika?
Nastojao sam, kako tada, tako i danas, kada sam formalno penzioner, dakle uvijek, da o svemu što pišem, ili govorim, steknem, prikupim što je moguće više informacija, i osiguram neki širi, potpuniji uvid koji će biti od koristi, ne samo meni osobno, nego čitatelju, javnosti. Ne vidjeti nakon događaja u Srbiji, poništavanja autonomije Vojvodine, Kosova, „anshlusa“ Crne Gore, da slična opasnost prijeti Bosni i Hercegovini, a pri tom biti novinar, sa mene je bila prije svega simptom deficita profesionalizma i poremećene odgovornosti. Postoji nešto prokleto i opako u ljudskoj psihologiji što ljude tjera da izbjegavaju loše vijesti, sklanjaju se od njih, poput djeteta koje zatvori oči i vjeruje da ga niko ne vidi. Uloga medija je tu da javnost, čak i kada joj to nije po volji, natjera da gleda i sluša.
Evo jedne priče iz kasne jeseni 1991. godine. Bio sam na tribini u Brčkom na kojoj je sudjelovao i Nikola Stojanović, poznati režiser i član rukovodstva SDP-a BiH. Nikola je okupljenim ljudima govorio da ako je papir zapaljen na svojim rubovima (kao što je rat već bio zahvatio dijelove BiH) nepametno je očekivati da se vatra neće proširiti na druge dijelove, pa i na sredinu papira. Poslije su nas organizatori odveli na ručak na neki splav. Preko Save, u Gunji, se žestoko pucalo, grmljavina topova je dopirala do nas, a neko od ljubaznih naših domaćina je kazao:
„Vidiš ti kakve su to budale, umjesto da k*o mi sjede, jedu, piju, druže, se oni pucaju jedni na druge“.
Dobro je poznato je šta se samo pola godine kasnije desilo u Brčkom, kakav je strašan pokolj nad hiljadama Bošnjaka i Hrvata proveden..
Trenutno u Bosni i Hercegovini ponovo vlada ratna psihoza. Šta ti misliš o tome? Treba li kupovati brašno i ulje, ili je od tebe jedna takva procjena bila dovoljna, nek sada mlađi preuzmu?
Negdje u ljeto 1992.godine, kada je što reče ona pjesma „Pušenja“ „glad ušla u grad“ jedna starija nepoznata gospođa me je presrela u gradu i ljubazno me zamolila da svratim kod nje i njene familije na ručak kojeg sam, tvrdi ona, debelo zaslužio. Nije mi bilo jasno o čemu se radi, onda mi je ona objasnila da ima dobar razlog da me počasti „Znaš, prije rata, kako koja „Slobodna Bosna“ izađe, ja pročitam i odmah odem do prodavnice i koliko imadnem para kupim hrane. Pročitam, sukob u Posavini, ja kupim dvije vreće brašna, onda pišete u belaju koji se sprema u Hercegovini, ja špajz nakrcam krompirom, isti dan kad je u Slobodnoj Bosni pisalo da je Sarajevo pod četničkom opsadom, ja nanesem ulja, mlijeka. Tako da zasad, šućur Allahu, ne oskudijevamo ni u čemu…“
Ni tada ni sada ne mogu od koristi biti takve zloguke „vidovitosti“. Nedavno sam sa nekim prijateljima i poznanicima „razrađivao“ moguće operativne scenarije ratnog sukoba u BiH i došli smo da zajedničkog zaključka da bi rat bio apsolutna katastrofa, prije svega demografska, za sve ljude i sva narode. Kako bi taj rat izgledao na terenu, ko bi koga napao, kako bi se i čime napadnuti branio? Kao bi se ponašale Oružane snage BiH, a kako policija? Da li bi se rat mogao zadržati u granicama BiH, ili bi dobio šire regionalne gabarite? Šta bi bilo sa povratnicima u RS, s jedne, a šta sa, recimo Srbima u Istočnom Sarajevu, s duge strane?
Više čitajte OVDJE.