BiH

Sarajevski pjesnik o vandalizmu u Mostaru: Čemu čuđenje?

Sarajevski pjesnik Marko Bačanović napisao je zanimljiv osvrt o današnjem hirepvandalskom, zvjerskom činu urbicida koji se zbio u Mostaru, gdje je oskrnavljeno svih 700 spomenika na Partizanskom groblju.

FOTO: DRAGAN MARKOVINA / FACEBOOK
FOTO: DRAGAN MARKOVINA / FACEBOOK

Njegov status na Facebooku prenosimo u cjelosti:

𝐆𝐑𝐎𝐁𝐋𝐉𝐄 𝐏𝐀𝐑𝐓𝐈𝐙𝐀𝐍𝐒𝐊𝐎𝐆 𝐆𝐑𝐎𝐁𝐋𝐉𝐀 𝐈 𝐌𝐎𝐒𝐓𝐀𝐑𝐒𝐊𝐈 𝐙𝐈𝐃

Sve je tu zapravo kristalno jasno i ne znam čemu čuđenje. Svako jutro koje tamo upravo na ovakav način ne osvane, istinski je kuriozitet. Da dođete do Partizanskog groblja, imate mogućnost da prošetate ulicama Kardinala Stepinca i Dr. Mile Budaka, a tu anamostrano i ulicom Francetića Jure, kao i inih srođenih im zlotvora. To je suštastveno i institucionalno zlo, i svako njegovo neviđenje samo je pustinjska opsjena.

U takvom svijetu, svastika i jeste pravo i jedino istinsko obilježje, a sa svijetom koji se s time olako i nehajno miri, ne može postojati pomirba. Mostar je (p)ostao mjesto u toj mjeri stonulo u blato da bi neka naizgled surova surealna krajnost izgradnje pet metara visokog zida između tamošnjih svjetova zapravo bila i najsuvisliji ishod, no sve to pod pretpostavkom da je ono što ostaje sa ove strane vrijedno spomena u kontekstu suštinske idejne suprotnosti i otpora onostranom užasu. A nije…Partizansko groblje, metaforički, a možda i dorječno gledano, i jedini je preostali zid koji dijeli moj svijet Mostara od tamošnjih svjetova izrođenih od zla oca i još gore matere.

Ja živim u tuđem demokratskom svijetu u kojem partizanska groblja i spomenici ne bivaju oštećeni, nego poput fatamorgane nestaju preko noći, tek u prefinjenijem maniru i pod krabuljom o restauraciji prostora. Nestanu da se ponovo pojave pa se kao ideološki nepoželjni ne pojave više nikada. Bojim se da je to ideologija sasvim jednaka mostarskoj i analogija po kojoj je taj grad možda tek pionirska vandalska tačka u novom poretku novog svijeta u kojem će se, bojim se, uskoro i Berlinski zid, bez imalo pretjerivanja, doimati kao civilizacijsko dobro…