BRIGO MOJA PREĐI NA DRUGOGA

Dok jedni vjeruju u obećanja, drugi povlače poteze. A dok se lokalni zvaničnici nadaju da će im neko drugi riješiti nagomilane probleme, vrijeme prolazi, građani čekaju, a razvojne prilike odlaze u nepovrat.

Upravo takva situacija sve više podsjeća na ono dobro poznato: „Brigo moja, pređi na drugoga!“ Kao da je u našoj politici postalo sasvim normalno da se odgovornost za rješavanje problema prebacuje s jednog nivoa vlasti na drugi, da se čeka povoljniji politički trenutak i da se vlastiti neuspjesi opravdavaju odlukama onih iznad sebe. A kada se konačno pokaže da su očekivanja bila uzaludna, onda se građanima ponudi poneko objašnjenje, novo obećanje ili priča o tome kako su okolnosti bile izvan kontrole lokalnih zvaničnika.

No, je li baš sve izvan njihove kontrole? I gdje je granica između objektivnih prepreka i političke inertnosti koja se godinama prikriva pričom o nadležnostima drugih?

I Općina Vogošća dugo je vjerovala da će joj državne i entitetske vlasti omogućiti korištenje nekadašnje vojne kasarne „Enver Šehović“ u Semizovcu, kako bi na tom lokalitetu razvila novu industrijsku zonu. Bila je to prilika da se jedan zapušteni prostor pretvori u razvojni potencijal, otvore mogućnosti za nova radna mjesta i stvore uslovi za privlačenje investitora.

Za lokalitet površine 14,90 hektara Općina Vogošća izradila je Regulacioni plan Privredne zone „Semizovac“. Na 27 građevinskih parcela bila je planirana izgradnja 22 proizvodna i dva poslovna objekta, tržnog centra, ugostiteljskog objekta i drugih sadržaja namijenjenih privredi i građanima.

Bila je planirana i izgradnja dva kružna toka na magistralnom putu M-18 prema Semizovcu, čime bi se riješila pitanja saobraćajnog pristupa i ulaska u naselje Svrake, te dodatna saobraćajnica koja bi povezivala ulicu Ljubina sa privrednom zonom, kao i pješačka staza prema Osnovnoj školi „Porodice ef. Ramić“.

Dakle, nije se radilo samo o crtežu na papiru ili nečijoj predizbornoj mašti. Postojao je plan, postojala je projektna dokumentacija, a u sprečavanje devastacije prostora i pripremu projekta uloženo je više od 1.200.000 konvertibilnih maraka.

I šta se na kraju dogodilo?

Umjesto da ovaj prostor postane nova razvojna šansa Vogošće, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine svojom je Odlukom lokalitet kasarne dodijelila na trajno korištenje Specijalnoj jedinici policije Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova.

Da se razumijemo, potrebe policije za adekvatnim prostorom mogu biti opravdane i važne. Međutim, suštinsko pitanje ostaje: gdje su u svemu tome bili interesi lokalne zajednice i šta je Općina Vogošća učinila da ih zaštiti?

Je li lokalna vlast bila samo nijemi posmatrač procesa u kojem je neko drugi raspolagao prostorom za koji je ona već pripremila razvojne planove? Je li pokušala ponuditi alternativu, insistirati na institucionalnom dogovoru ili tražiti konkretne garancije da će Vogošća dobiti drugu razvojnu priliku? I, što je možda najvažnije, jesu li građanima jasno predočeni svi pokušaji da se takva odluka promijeni ili njene posljedice ublaže?

Jer, nije dovoljno samo konstatovati da je neko drugi donio odluku. Od lokalne vlasti očekuje se da se za interese svoje zajednice bori i onda kada suprotstavljena strana sjedi u istoj političkoj porodici, kada je na višem nivou vlasti vode stranački partneri ili kada bi javno suprotstavljanje moglo poremetiti neke političke odnose.

Upravo se tada vidi razlika između vlasti koja samo administrira i vlasti koja zaista zastupa svoje građane.

Nije to jedini primjer u kojem je Vogošća svoje nade polagala u više nivoe vlasti.

Vjerovalo se i u Vladu Kantona Sarajevo, koja je kao većinski vlasnik preduzeća „BAGS Energotehnika“ trebala osigurati uslove za stabilno i pouzdano grijanje oko 600 stambenih jedinica i više javnih ustanova.

Godinama su se, međutim, problemi ovog preduzeća prelamali preko leđa građana. Neizvjesnost, teškoće u poslovanju i strah od hladnih radijatora postali su dio svakodnevice onih koji zavise od sistema centralnog grijanja. Za građane nije od presudnog značaja ko je za određeni problem formalno nadležan, ko je većinski vlasnik, ko sjedi u upravi, a ko donosi odluke u Vladi. Njima je važno da se u njihovim domovima može normalno živjeti i da se osnovne komunalne usluge ne pretvaraju u godišnju lutriju.

Zato je sasvim opravdano postaviti pitanje: kako je moguće da se o tako važnom pitanju godinama govori, a da građani i dalje nemaju dugoročno, pouzdano i jasno definisano rješenje?

Ako Kanton Sarajevo ima većinski vlasnički udio u preduzeću, onda ima i značajnu odgovornost da predloži i provede održiv plan njegovog oporavka ili transformacije. Ako postoje tehnički, finansijski ili organizacioni problemi, onda ih treba otvoreno predstaviti, utvrditi rokove i ponuditi konkretne mjere. Ako je potrebna nova toplana, onda se moraju jasno saopštiti lokacija, finansijska konstrukcija, potrebne dozvole i rokovi početka i završetka radova.

Građani ne bi smjeli svake zime iznova slušati ista objašnjenja, kao da se radi o nekom iznenadnom problemu koji se pojavio jučer, a ne o pitanju koje je odavno moralo biti predmet ozbiljnog i sistemskog planiranja.

I tu ponovo dolazimo do lokalne vlasti. Ako ne može sama riješiti problem, to ne znači da treba samo čekati. Njena je obaveza da traži odgovore, zahtijeva rokove, javno insistira na preuzetim obavezama i redovno obavještava građane o tome šta je učinjeno, a šta nije.

Nedostatak neposrednih nadležnosti ne znači i odsustvo odgovornosti. Lokalna vlast možda ne može sama izdati sve dozvole, obezbijediti kompletno finansiranje ili donijeti odluke koje su u nadležnosti Kantona. Ali može i mora insistirati da se te odluke donesu. Može javno prozvati odgovorne, tražiti sjednice, predlagati rješenja i mobilisati institucionalne mehanizme zaštite interesa građana.

Ako ni to ne čini dovoljno odlučno, onda se više ne radi samo o nedostatku nadležnosti nego i o nedostatku političke inicijative.

Porasle su nade da bi Kanton Sarajevo konačno mogao riješiti pitanje grijanja u Vogošći, bilo saniranjem stanja u „BAGS Energotehnici“ bilo izgradnjom nove toplane.

Međutim, građani su se već previše puta naslušali obećanja da bi im samo najava novog projekta bila dovoljna. Nova toplana ne gradi se političkim izjavama, fotografijama sa sastanaka i obećanjima da će se problem uskoro riješiti. Ona zahtijeva projektnu dokumentaciju, potrebne dozvole, finansijska sredstva, jasno definisane nadležnosti i, na kraju, početak radova.

A kada radovi ne počinju, sasvim je legitimno pitati ko koči proces, šta je do sada urađeno i kada će građani konačno dobiti pouzdano grijanje.

Ako se zaista želi riješiti problem, onda javnost mora dobiti konkretne odgovore. Ne okvirne najave, ne političke procjene i ne obećanja bez rokova, nego dokumentovane informacije o tome dokle se stiglo i šta još treba uraditi.

U suprotnom, postoji realna opasnost da će se i ova priča završiti kao mnoge prethodne: s velikim očekivanjima na početku, sve manje informacija tokom vremena i objašnjenjima kada se pokaže da najavljeni projekat nije realizovan.

Od toplane do energane: je li Vogošća ponovo nečiji najjednostavniji izbor?

Dok se čeka rješenje pitanja grijanja, u javnosti se sve češće otvara i mogućnost da lokalitet preduzeća „BAGS Energotehnika“ postane mjesto izgradnje buduće energane, odnosno postrojenja za termičku obradu komunalnog otpada za potrebe Kantona Sarajevo.

Prema prijedlozima koji se pojavljuju u javnosti, ovaj lokalitet ima određene infrastrukturne prednosti koje bi mogle olakšati njegovu eventualnu prenamjenu. Pritom se ističe i činjenica da je Kanton Sarajevo već većinski vlasnik preduzeća, sa 67 posto udjela, dok se preuzimanje preostalih udjela procjenjuje na nekoliko miliona konvertibilnih maraka. Zagovornici ove ideje smatraju da bi takvo postrojenje, osim tretmana otpada, moglo proizvoditi električnu i toplotnu energiju, čime bi se potencijalno riješio i dio problema grijanja Vogošće.

Na prvi pogled, riječ je o ideji koja se predstavlja kao racionalno povezivanje dva problema: zbrinjavanja komunalnog otpada i proizvodnje energije.

Međutim, upravo kod ovakvih projekata potrebno je biti naročito oprezan. Jer jedno je predstaviti ideju kao razvojnu mogućnost, a sasvim drugo donijeti odluku o njenoj realizaciji, dokazati njenu tehničku i ekonomsku opravdanost i utvrditi da je prihvatljiva za stanovništvo koje će živjeti u njenoj blizini.

Postrojenja za termičku obradu otpada nisu sva ista. Njihov uticaj zavisi od tehnologije, vrste i sastava otpada, sistema prečišćavanja dimnih gasova, načina upravljanja ostacima iz procesa, kontrole emisija i kvaliteta nadzora. Savremena postrojenja mogu ispunjavati stroge ekološke standarde, ali sama tvrdnja da je riječ o „modernom evropskom modelu“ nije dovoljna garancija da će konkretan projekat biti bezbjedan i prihvatljiv za Vogošću.

Ni poređenje sa Bečom ili Kopenhagenom samo po sebi ne daje odgovor na najvažnija pitanja. Potrebno je znati kakvo se postrojenje planira, koji bi se otpad u njemu obrađivao, kakve bi emisije nastajale, kako bi se one nadzirale, šta bi se dešavalo s pepelom i drugim ostacima te ko bi snosio odgovornost u slučaju prekoračenja propisanih vrijednosti.

Jednako je važno utvrditi kakve bi bile posljedice po postojeći sistem grijanja, da li bi proizvedena toplota zaista mogla pouzdano zadovoljiti potrebe Vogošće i pod kojim uslovima. Građanima se ne može obećavati rješenje jednog problema ako prethodno nisu poznati svi tehnički, finansijski i ekološki aspekti projekta.

A onda dolazimo do pitanja koje je za Vogošću možda i najvažnije: ko je pitao građane žele li da njihova sredina postane domaćin ovakvog postrojenja i pod kojim uslovima bi ga eventualno prihvatili?

Viši nivoi vlasti odlučuju, a lokalna zajednica treba da se prilagodi?

Ono što posebno zabrinjava nije samo mogućnost da se na prostoru Vogošće izgradi energana. Zabrinjava i obrazac ponašanja koji se ponavlja kada se o važnim projektima odlučuje izvan lokalne zajednice.

Kada treba obezbijediti prostor, lokalitet Vogošće može postati idealno rješenje. Kada treba smjestiti određenu instituciju, objekat ili postrojenje, odjednom se pokaže da je upravo ovdje sve dovoljno pogodno, jednostavno i isplativo. Kada se, međutim, govori o razvojnim projektima koje želi sama Vogošća, o njenoj industrijskoj zoni, stabilnom grijanju ili drugim potrebama stanovništva, tada se stvari često zakomplikuju, rokovi produže, a odgovornost rasprši između više institucija.

Takav odnos stvara utisak da se na Vogošću gleda prvenstveno kao na prostor koji može poslužiti za ostvarivanje širih kantonalnih potreba, dok se razvojni interesi njene lokalne zajednice ostavljaju po strani.

Naravno, Kanton Sarajevo ima obavezu da rješava probleme koji prevazilaze granice jedne općine. Zbrinjavanje otpada, energetska stabilnost i funkcionisanje javnih službi jesu pitanja od šireg značaja. Ali to ne znači da se teret njihovog rješavanja može jednostavno prebaciti na jednu lokalnu zajednicu bez transparentnog postupka, stručnih analiza, procjene posljedica i ozbiljnog razgovora s njenim stanovnicima.

Interes Kantona ne može automatski značiti i interes Vogošće. Ta dva interesa mogu se poklapati, ali se to mora dokazati, a ne podrazumijevati.

Ako se zaista vjeruje da bi energana u Vogošći bila najbolje rješenje za cijeli Kanton, onda bi njeni zagovornici trebali biti spremni odgovoriti na sva pitanja, objaviti relevantne studije, razmotriti alternativne lokacije i pokazati da je izabrano rješenje najbolje ne samo za kantonalni budžet nego i za stanovnike područja na kojem bi se postrojenje gradilo.

Nije prihvatljivo da se o koristima govori široko i glasno, a da se o mogućim rizicima govori tiho, šturo ili tek kada se građani pobune.

A posebno nije prihvatljivo da se lokalna vlast prema takvom projektu odnosi kao prema već završenoj stvari, čekajući da joj politički centri moći saopšte šta će se u njenoj sredini graditi.

A gdje je lokalna vlast? Zašto šuti?

U svemu ovome ne može se zaobići ni odgovornost lokalne vlasti.

Nije sporno da Općina Vogošća nema sve nadležnosti potrebne za donošenje odluka o velikim energetskim i infrastrukturnim projektima. Nije sporno ni da Kanton i Federacija raspolažu ovlaštenjima i sredstvima kojima lokalna zajednica ne raspolaže. Ali upravo zbog toga od lokalnih zvaničnika očekuje se da budu uporni, aktivni i spremni da se suprotstave odlukama koje nisu u interesu njihovih građana.

Lokalna vlast nije tu da bude puki prenosilac odluka koje stižu s viših nivoa. Nije izabrana da samo prati šta će odlučiti kantonalna vlada, a zatim građanima objašnjava zašto je to moralo biti tako. Njena je obaveza da zastupa interese zajednice, čak i kada to znači da se mora suprotstaviti vlastitoj stranci, koalicionim partnerima ili politički moćnijim pojedincima.

Ako je neka odluka štetna za Vogošću, onda se o tome mora javno govoriti. Ako postoji opasnost da se građanima nametne rješenje bez dovoljnog uvida u posljedice, lokalna vlast mora tražiti dodatne analize i institucionalne garancije. Ako se planira projekat od velikog značaja za životnu sredinu, stanovništvo mora biti blagovremeno informisano i uključeno u proces odlučivanja.

Umjesto toga, građani nerijetko stiču utisak da se njihovi izabrani predstavnici najviše oslanjaju na političke veze i očekivanja da će neko na višem nivou imati razumijevanja za njihove potrebe.

Ali politika nije sistem u kojem se problemi rješavaju na osnovu lične naklonosti, stranačke pripadnosti ili dobrih odnosa među funkcionerima. Ako lokalni zvaničnici ne izgrade jasnu strategiju, ne postave zahtjeve i ne insistiraju na rokovima, njihove potrebe lako mogu postati sporedne u odnosu na prioritete većih političkih i administrativnih centara.

A kada se odluke jednom donesu, lokalnoj zajednici često ostaje da se prilagođava onome što je već odlučeno.

Zato se mora postaviti i neprijatno pitanje: jesu li lokalni zvaničnici spremni da se za interese Vogošće bore i onda kada to nije politički komotno? Ili će, kao i mnogo puta do sada, procijeniti da je lakše šutjeti nego zamjeriti se onima koji imaju veću političku moć?

Jer, građani nisu birali lokalnu vlast da bi ona čuvala mir unutar stranačkih redova.

Birali su je da štiti njihove interese.

Nije dovoljno reći da je spaljivanje smeća jeftinije od mazuta

Jedan od argumenata koji bi se mogao koristiti u prilog izgradnji energane jeste da bi se na taj način istovremeno zbrinjavao komunalni otpad i proizvodila energija, uz potencijalno smanjenje troškova grijanja.

Takva mogućnost zaslužuje stručnu analizu. Ali ekonomska računica ne smije se svesti na jednostavno poređenje troška nabavke mazuta s troškom spaljivanja otpada.

U ozbiljnu procjenu moraju biti uključeni troškovi izgradnje postrojenja, njegove eksploatacije, održavanja, prečišćavanja emisija, transporta otpada, zbrinjavanja ostataka, monitoringa i eventualnih dodatnih ulaganja u toplovodni sistem. Potrebno je izračunati i dugoročne finansijske obaveze, kao i posljedice koje bi mogle nastati ako postrojenje ne bude radilo predviđenim kapacitetom.

Nije dovoljno ni tvrditi da će energana riješiti problem grijanja. Treba pokazati koliko bi toplote proizvodila, u kojem periodu godine, koliko bi je bilo raspoloživo za Vogošću i da li bi postojeći sistem mogao tu energiju prihvatiti.

Ako bi se pokazalo da takav projekat zaista donosi značajne ekonomske i ekološke koristi, uz poštovanje svih standarda zaštite zdravlja i životne sredine, onda bi o njemu vrijedilo ozbiljno razgovarati. Ali ako se od građana očekuje da prihvate rizike, dok se koristi uglavnom računaju na nivou Kantona, onda je sasvim opravdano tražiti mnogo više garancija.

Vogošća ne smije postati mjesto na kojem će se rješavati problemi drugih, a da pritom njeni vlastiti problemi ostanu neriješeni.

Hoće li Vogošćani ponovo platiti cijenu tuđih odluka?

Sudeći prema iskustvima iz prethodnih godina, postoji opravdana bojazan da će se i ova priča razvijati po već poznatom obrascu.

Najprije se pojavi ideja koja se predstavlja kao izuzetno povoljna i gotovo idealna. Zatim se ističu njene prednosti, računaju moguće uštede i najavljuju velike koristi. O alternativama, rizicima i stvarnim troškovima govori se znatno manje. Lokalna vlast čeka, građani nagađaju, a onda se, kada proces dovoljno odmakne, može ispostaviti da je najveći dio odluka već donesen.

Ako se to dogodi, lokalni zvaničnici mogli bi se naći pred svršenim činom. Tada će biti mnogo teže tražiti izmjene, insistirati na alternativama ili zahtijevati dodatne garancije. I ponovo će se otvoriti pitanje zašto se reagovalo tek kada je postalo kasno.

Možda će se tada čuti da se odluka nije mogla promijeniti. Možda će se govoriti o višim interesima, ekonomskim razlozima, evropskim standardima i neophodnosti rješavanja problema otpada. Možda će se sve objasniti time da je projekat odavno bio planiran i da se protiv njega nije moglo ništa učiniti.

Ali takva opravdanja neće riješiti nijedan problem građana.

Jer, građani Vogošće imaju pravo znati šta se planira u njihovoj sredini. Imaju pravo tražiti da se svaka odluka donosi na osnovu stručnih analiza, transparentnih procedura i jasnih garancija. Imaju pravo očekivati da njihova lokalna vlast neće biti samo posmatrač, nego aktivan učesnik u svim procesima koji mogu bitno uticati na njihov život.

Imaju pravo, konačno, očekivati da neko u njihovo ime kaže: može, ako je dokazano da je sigurno, opravdano i u interesu zajednice; ali ne može samo zato što je nekome na višem nivou tako jednostavnije.

„Viša sila“ kao vječno opravdanje

A šta ako se na kraju zaista odluči da Vogošća dobije energanu? Šta ako se pokaže da će se upravo na ovom prostoru realizovati projekat koji bi trebao riješiti dio problema komunalnog otpada cijelog Kantona Sarajevo?

Hoće li lokalna vlast tada stati pred građane i jasno objasniti šta je učinila da zaštiti njihove interese? Hoće li predočiti sve analize, procjene uticaja na životnu sredinu i zdravstvene rizike, finansijske kalkulacije i garancije nadzora?

Hoće li moći pokazati da je insistirala na transparentnosti, razmatranju alternativa i uključivanju javnosti?

Ili će se sve svesti na onu dobro poznatu rečenicu: „Nismo mi nadležni“, „To je odluka Kantona“, „Nismo mogli uticati“ i, na kraju, „Viša sila“?

Takav pristup možda može poslužiti kao politički izgovor, ali ne može biti opravdanje za nečinjenje. Jer, ako lokalna vlast unaprijed prihvati da ne može uticati na odluke koje se donose o njenoj sredini, onda se postavlja pitanje zbog čega uopće postoji i čije interese zapravo zastupa.

Nije problem u tome što lokalna zajednica ne može sama odlučivati o svemu.

Problem nastaje onda kada prestane pokušavati da utiče na bilo šta.

A građani Vogošće ne bi smjeli biti osuđeni na to da svake godine iznova gledaju kako im se nude nova obećanja, dok se njihovi ključni problemi gomilaju, a prostor njihove općine postaje predmet odluka donesenih daleko od njih.

Ako su se građani Maglaja, kako se to ponekad navodi u javnim polemikama, morali navikavati na neprijatne mirise povezane sa industrijskim postrojenjima, to nikako ne može biti argument da bi se i Vogošćani trebali naviknuti na eventualne posljedice nekog budućeg projekta. Svaka sredina ima pravo na zaštitu zdravlja i životne sredine, a eventualni problemi u jednoj zajednici ne mogu biti opravdanje za prihvatanje neprihvatljivih uslova u drugoj.

To što je nešto negdje drugo prihvaćeno ili trpljeno ne znači da je automatski prihvatljivo i za Vogošću.

Na kraju, možda se upravo u tome i ogleda najveći problem Vogošće.

Kada je trebalo razvijati industrijsku zonu u Semizovcu, lokalna zajednica je pripremila planove i uložila značajna sredstva, ali je konačnu riječ imao neko drugi. Kada je trebalo osigurati stabilno grijanje, očekivalo se da Kanton Sarajevo, kao većinski vlasnik „BAGS Energotehnike“, preuzme odgovornost i ponudi dugoročno rješenje. A sada, dok se još čeka početak realizacije nove toplane, u javnosti se otvara mogućnost da se isti lokalitet pretvori u mjesto izgradnje postrojenja za termičku obradu otpada.

U svim tim pričama Vogošća se pojavljuje kao prostor na kojem bi se nešto trebalo graditi, smještati, transformisati ili rješavati. Ali ostaje nejasno koliko se u svemu tome zaista pita Vogošća i koliko se uvažavaju njeni vlastiti razvojni prioriteti.

Viši nivoi vlasti ne bi smjeli lokalnu zajednicu posmatrati kao puki administrativni prostor kojim se može raspolagati kada za to postoji politička volja. A lokalna vlast ne bi smjela pristajati na ulogu nemoćnog posmatrača koji čeka da mu neko drugi riješi probleme, čak i onda kada su ti problemi neposredno povezani sa životom građana koje predstavlja.

Odnos prema lokalnoj zajednici ne mjeri se samo iznosom sredstava koja joj se dodijele niti brojem projekata koji se na njenom području realizuju. Mjeri se i time koliko se njeni stavovi uvažavaju, koliko se poštuju njeni razvojni planovi i koliko su njeni građani uključeni u odluke koje mogu dugoročno promijeniti njihov životni prostor.

Zato bi lokalni zvaničnici u Vogošći konačno morali napustiti politiku iščekivanja i početi voditi politiku jasnih zahtjeva, konkretnih rokova i javne odgovornosti. Morali bi pokazati da nisu samo produžena ruka viših nivoa vlasti, nego izabrani predstavnici jedne lokalne zajednice koja ima vlastite interese, potrebe i pravo na razvoj.

A od Vlade Kantona Sarajevo i drugih viših nivoa vlasti trebalo bi tražiti da pokažu da Vogošća nije samo zgodna lokacija za realizaciju projekata koji su potrebni drugima, nego ravnopravan partner čije se mišljenje mora ozbiljno uvažiti.

Jer, ako lokalna vlast nastavi čekati, a viši nivoi vlasti nastave odlučivati bez dovoljno uvažavanja lokalnih interesa, onda će se ista priča ponavljati i ubuduće. Jedni će donositi odluke, drugi će ih prešutno prihvatati, a građani će se suočavati s posljedicama.

I kada sve bude završeno, možda će nam ostati samo da slegnemo ramenima i kažemo:

„Brigo moja, pređi na drugoga!“

Samo što će u toj priči briga uvijek prelaziti s jedne institucije na drugu, dok će posljedice ostajati u Vogošći.

A građanima neće biti mnogo lakše ni ako im neko, kada se jednom požale na zagađen zrak, hladne radijatore ili propuštene razvojne prilike, odgovori da je sve to bilo u interesu viših ciljeva.

Jer, šta građanima vrijedi vlast koja ne može zaštititi njihove interese? I kakva je korist od lokalnih zvaničnika koji na odluke viših nivoa vlasti odgovaraju šutnjom, a na opravdana pitanja građana objašnjenjem da se ništa nije moglo učiniti?

Vogošći nisu potrebni ni poslušni posmatrači ni vječni čekači. Potrebni su joj ljudi koji će znati kada treba sarađivati, kada insistirati, a kada jasno i glasno reći „ne“ odlukama koje nisu u interesu njenih građana.

Jer, ako se i dalje bude čekalo da drugi rješavaju sve ključne probleme, a istovremeno bez ozbiljnog otpora odlučuju o budućnosti ove sredine, onda će Vogošća i dalje biti mjesto velikih očekivanja i neispunjenih obećanja.

I to je život.

Brigo moja, pređi na drugoga.

A građani neka se snalaze kako znaju i umiju.