“Da li se razmišlja o povratku osmogodišnjeg osnovnog obrazovanja?
Postoje li planovi za istinsku i konkretnu reformu obrazovnog sistema i zašto ona do sada nije provedena?
Od školske 2004/2005. godine u Bosni i Hercegovini je zaživjela „reforma školstva“ kojom je uvedeno devetogodišnje osnovno obrazovanje. Sada, iz ove perspektive mnogi kažu: „Bolje da nikada nije!“
Trenutni sistem treba zaključati u arhiv i pokazivati kao primjer na čemu obrazovanje ne treba zasnivati. Plan za obrazovanje potrebno je ponovno ispisati iz temelja – na osnovu dogovorenih ciljeva i ishoda učenja, te iskustva. U Bosni i Hercegovini škola je još mjesto ideologizacije, okoštalih nastavnih metoda i daleko od đačkih potreba i interesa.
Djeci je oduzeta godina djetinjstva. „Reformom“ nije ostvareno ni rasterećenje, ni digitalizacija. Nije ostvareno ono ključno – kreativnost djece, da stvaraju… U implementaciji Koncepcije devetogodišnje osnovne škole nisu provedene promjene koje bi najviše doprinijele kvalitetnijem obrazovanju.
Škola se temelji na metodama ugnjetavanja, a većina toga počiva na strahu i sankcijama. Škola je nerijetko izvor ozbiljnih strahova, trauma, grčeva, unutrašnjih konflikata, trajne nesigurnosti… I djece, ali i nastavnog osoblja i uprava škola, koji su postali žrtve tromog sistema i nikad provedene sistemske reforme obrazovanja.
I kako je to naveo Ozren Kebo, jedan od istaknutijih intelektualaca, novinara i pisaca u Bosni i Hercegovini: „Trenutni sistem obrazovanja sankcionira radost. Djecu, ta mlada bića u kojima sve vri od energije i pokreta, disciplinira i svakog dana primorava na šest puta po 45 minuta neprekidnog mirovanja u sjedećem položaju. A odraslima se savjetuje: ne sjedite, to je pogubno za vaše zdravlje. Pa zar nam sistem nije bolestan?!“
Stoga, kao izabrani zastupnik u Federalnom parlamentu pitam kantonalna ministarstva obrazovanja, kao i FMON – da li se razmišlja o povratku na osmogodišnje osnovno obrazovanje i postoje li planovi za isto, kao i za konkretnu reformu obrazovnog sistema”, pita Kajan?