Nekada je najteže uraditi neki kraći izvještaj sa nekog skupa, daleko teže nego neku reportažu. Katkada se čovjek više namuči da izabere naslov za tekst, nego da sami tekst napiše. Novinari često, posebno u poodmaklim godinama radnog staža, ili nakon odlaska u mirovinu objedine neka svoja pisanja iz novina i publikacija u knjige, čime se oni, dakle iz reda novinara, transformišu i u redove autora knjiga. Neki novinari to čine i ranije, tokom novinarskog radnog staža. Ta linija, novinar, pisac, često je tanka.
Iza njega je više knjiga. “Kad bi kosti mogle govoriti“, „S Bošnjacima diljem svijeta“…neke su od njih. Teške priče o genocidu, o golgotama kroz koja se prolazilo tokom odbrambemo-oslobodilačkog rata u BiH 1991.-1995. godine ostale su trajno zapisane njegovom rukom.
Naravno, tu su i priče o brojnim ljudima koje je u svojoj, višedecenijskoj, novinarskoj praksi sretao i sa kojima je razgovarao u njegovim knjigama ostaju kao trajni zapisi o jednom vremenu koje je obilježilo naše živote.
-Bilo je zaista teških trenutaka, nastavlja Smajlović. Dolazite majci koja je izgubila šestericu sinova. Šta vam ona nakon svega može kazati. Pribojavao sam se da me ne sikteriše i ne kaže “Pustite me, ionako mi ništa ne možete pomoći“. Ipak, te naše majke, nene, pune sabura i edeba, lijepo su prihvatale razgovor. Katkada, kada bi im suze oronile oči, ja bih sačekao, pa opet nastavio. Tako se to događalo. Mnogeod tih majki ili supruga, čiji su muževi ili sinovi ubijeni, više nisu žive, ali su ostala da žive njihova kazivanja, kao pouk za nezaborav.
Je li teško pronaći sredstva za štampanje knjiga?
-Danas, u ovoj ekonomskoj krizi, teško je naći novac za bilo koju djelatnost, pa i za štampanje knjiga. No, ne treba se predavati. U neke projekte vrijedi treba uložiti i vlastita sredstva. U jeku televizije, interneta, teško je ljude motivisati na čitanje knjiga. Međutim, knjiga koja nudi nešto novo, uvijek nađe svog čitaoca. (E. MURAČEVIĆ)