Sajdžija Stipo duže od pola vijeka popravlja satove, a svojevremno je spasio jedan život

U moderno doba, koje ubrzano preuzima novitete digitalnog svijeta, na ćošku u starom Zanatskom centru u Banjaluci Stipo Petrušić od zaborava čuva i popravlja uspomene na kojima vrijeme otkucava.

FOTO: BOSNAINFO
FOTO: BOSNAINFO
ilustracija

Zidovi, stakla i police puni su desetina mehaničkih i elektronskih satova, koji čekaju da nastave kucati i krasiti nečiju ruku, a opet ima i onih koji su svoj vijek završili te stoje na zidu, kao podsjetnik na stara vremena.

Sajdžija i ljubitelj golubova Stipo Petrušić satove popravlja više od 50 godina, a kako kaže, sve je naučio sam.

– Ovo je specifično zanimanje za koje mladi nisu puno zainteresovani pa i kada dođu na praksu, brzo odustanu. Prije rata nas je u gradu bilo mnogo, a danas nas ima oko pet. Nekada su satove imali samo bogati – priča Petrušić.

Kako kaže najstariji sat koji je popravljao imao je vijek i po.

Dok čisti mehanizam sata i mijenja bateriju, nastavlja priču o svojim počecima.

– Zanimanje urara je veoma potrebno. Krenimo od toga da ima satova koji su kvalitetni i još kucaju i rade kao “singerica”, treba im znati, ako ništa promijeniti bateriju, jer nisu svi satovi isti – kaže Petrušić.

Kako kaže, žao mu je što zanat neće ostati u porodici, jer neće imati ko da ga zamijeni.

Ljubav prema satovima volio bi da prenese na nekoga mlađeg te da ga, kako kaže, poduči vrijednostima ovog posla. U ovom poslu veoma je važna disciplina. Za popravljanje satova treba puno živaca i mnogo ljubavi, bez kojih posla nema – ističe Petrušić.

U Zanatskom centru radi punih 45 godina i to je jedina radnja koja sve ove godine nije promijenila djelatnost.

– Jedan sam od najstarijih sajdžija. Prvo sam završio trgovačku školu, jer sam odmalena sanjao da prodajem lizala i čokoladice. Kasnije sam završio višu trgovačku školu, ali se nisam mnogo pronašao u tom poslu i tadašnjoj firmi te sam odlučio da sve napustim – kaže Petrušić.

Pojavila se prilika da nakon trgovačke škole izuči ovaj zanat, kojim se danas bavi.

– Iskoristio sam priliku, naučio šta je trebalo i otišao da polažem ispit – priča on.

Prva radnja koju je otvorio bila je preko puta Fabrike duhana, nakon čega prelazi u Rudarsku ulicu, a radni vijek gdje je popravio najviše satova nastavlja i kako kaže završiće u Zanatskom centru kod brata Josipa, koji je takođe urar.

– Nije mi bilo teško da sa prodaje slatkiša pređem na popravljanje satova, jer čovjeku ništa nije teško da nauči ukoliko to voli i želi. Svoj posao sam zavolio jer sam radio sa bratom koji je prije mene otvorio radnju. Najviše sam naučio sa njim, jer sam mu pomagao sve što sam mogao – priča on.

Stipo Petrušić je i strastveni ribolovac koji je prije dvije godine, pecajući na Vrbasu, čovjeku, koji je iz nepoznatih razloga upao u rijeku, spasio život.

– Vidio sam čovjeka kako pluta Vrbasom, istog momenta sam skočio i krenuo prema njemu. Nisam osjećao strah, samo adrenalin koji me je čuvao i tjerao da spasim drugi ljudski život – priča on.

Kako kaže u tom momentu mu je bilo najbitnije da pomogne, a kada se sve završilo osjećao se ispunjeno i lijepo, jer je uspio nekome da pomogne, prenosi Srpskainfo.

Prihvati notifikacije