“Mnogo sam igrao fudbal, mnogo sam skakao i odjednom su mi stale noge” prepričao je svojevremeno u intervjuu trenutak kad je dječija paraliza prekinula njegovo školovanje. Proveo je nekoliko mjeseci u bolničkom krevetu, a onda ponovo prohodao i vratio se u klupu. Završio je samo 4 razreda tadašnje osnovne škole.
Šaban je imao teško djetinjstvo. Otac je bio čistač cipela, majka je radila u fabrici duhana, a jedva su izdržavali veliku porodicu od sedmoro djece. Svi su morali da rano počnu da rade. Tako je i bilo sve do odlaska u vojsku, koja je tad trajala tri godine, a Šaban je zbog ljubavi pobjegao nakon samo mjesec dana.
“Bio sam mlad, trčao sam za ženom. Htio sam samo da je vidim pa da se vratim. Uhvatili me, oterali na sud. Nisam imao advokata, otkud to sirotinji? Odredili mi po dužnosti nekog kapetana za advokata, a on ni riječ nije rekao u moju korist. Tužitelj me napao, rekao da sam nemoralan, da takvi ljudi ne trebaju da žive, da sam izdao zemlju. Puklo mi nešto u glavi, skočio sam i povikao: “Nemoj da laješ, bre! Ne možete vi mene da osudite koliko ja mogu izdržati,”” rekao je svojevremeno u jednom intervjuu.
Osudili su ga na tri godine Golog otoka. To je za njegovu karijeru bilo presudno.
“Napravio sam grešku koju sam platio više nego što je trebalo, ali s druge strane, možda je tako Bog odredio. Na Golom otoku sam “završio fakultet”. Pročitao sam nebrojeno mnogo knjiga, naučio da sviram i pišem muziku. Tamo sam propjevao,” rekao je.
Nakon povratka mu je bilo jasno čime će se baviti. Počeo je pjevati po kafanama. Nakon povratka oženio se tada 14-godišnjom Milicom, koja je s njim ostala do kraja života. Imali su četiri kćerke koje žive u Njemačkoj i Danskoj.
Njegove pjesme su počele da se šire, ali u Beogradu nije imao gdje da snimi ploču pa je to učinio u Sloveniji. Sve se promijenilo kad je novinar Bogdan Tirnanić napisao da Šaban “pjeva bluz”.
“Pjevao sam uvijek samo istinu: kako se razvode naši Cigani, kako boluju, umiru od raznih boljki, kako je nekog ostavila žena ili kako se kockao pa je propao. Nisam morao ništa izmišljati, samo sam pisao o onome što sam svakodnevno viđao. Prođem ulicom, gledam oko sebe i napišem muziku. Sve je bilo tako jednostavno rečeno da su to svi voljeli. Prije nego što bi objavio pjesmu, u kući bih uzeo gitaru i pjevao šta sam vidio. Onda pričekam, a kad čujem da dijete pjeva pjesmu koju sam maloprije svirao, znam da imam hit,” izjavio je Bajramović.
Počeo je nastupati po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, volio ga je i Tito, a onda su počeli pristizati pozivi iz cijelog sveta.
“Amerika je raj na zemlji. Jede se, pije se, niko ne mora raditi, svi žive od socijalne pomoći. Amerikanci uopšte ne rade, nego Kinezi, Gvinejci, Portugalci… Očistili su Indijance, ali su zato doveli druge ljude. Posljednji put bio sam tamo sa ženom i kad je trebalo ići kažem joj da napuštamo raj i idemo u pakao. A ona meni: “Hajdemo u naš pakao, tamo su nam djeca.” Jako mi se sviđa tamo, ali nikad nisam ni pomislio da se ne vratim,” izjavio je.
Kako je počeo zarađivati velik novac, tako ga je počeo i trošiti. Romsku muziku je popularizovao u cijelom svetu, ali u rodnom Nišu su ga najmanje cijenili. Nikad nije zaštitio svoja autorska prava pa je na kraju starost dočekao siromašan, a nakon dva moždana udara i operacije srca više nije mogao nastupati.
“Svima sam dopustio da se mojim pjesmama probijaju u životu, a ja nemam ništa od toga. Žao mi je samo što su moju muziku pjevali neki koji nisu trebali pa su je pokvarili. Boban Zdravković je, na primer, uzeo pet mojih hitova, a nikad nije ni spomenuo moje ime. I Luis je uzimao moje pjesme, Keba, Bregović i Gypsy Kings, koji su mi ljubili ruke kad smo nastupili zajedno. Emir Kusturica me trebao poštovati. Ja sam ga volio i poštovao još iz Sarajeva, a on se grubo ponio prema meni. Zamolio me da pjevam u filmu “Crna mačka beli mačor”, a onda me samo ponizio: stavio mi hiljadu maraka u džep i ni zdravo mi više nije rekao. Ali, uvijek sam bio miran i fin. Neću da moja djeca misle o tome da sam se zakačio s nekim,” rekao je kralj u jednom razgovoru.
Nekoliko mjeseci pre smrti, kad više nije mogao nastupati, tražio je pomoć države jer nije imao za lijekove. On i Milica jedva su preživljavali, pogotovo nakon što su ih dva puta opljačkali pa su ostali bez ušteđevine. Vlada mu je pomogla jednokratnom uplatom novca i obećali su mu pomoći u uspostavljanju penzije, ali Šaban je preminuo iste godine nakon srčanog udara.
“Star sam, bolestan i siromašan i to ne mogu da promijenim. A kad bih se ponovo rodio, ništa ne bih mijenjao, opet bih pjevao. Četvoro djece i dvanaestoro unučadi sam izdržavao, pa sam morao sve da trpim. To pjevanje po svadbama me je i ubilo,” rekao je Bajramović nekoliko dana pre nego što je preminuo.
Preminuo je 2007., u 73. godini života u niškom kliničkom centru od posljedica infarkta. Sahranjen je na niškom Novom groblju.
Njegovi ljubitelji ga opisuju kao izvanrednog pjevača vrhunskog kvaliteta, “pjevača iz srca i duše”. (Kurir)