Naše znanje o tome šta se nalazi ispod Zemljine kore izvedeno je uglavnom na temelju onoga šta su vulkani izbacili na površinu i šta smo saznali bilježenjem i praćenjem seizmičkih valova.
Temeljem tih neizravnih opažanja naučnici su izračunali kako užareno vruća unutrašnja jezgra, s temperaturama koje prelaze 5.000 srepeni Celzijusa, čini samo jedan posto ukupnog volumena Zemlje. Ali, prije nekoliko godina otkriveni su dokazi u prilog teoriji kako Zemljina unutrašnja jezgra zapravo ima dva različita sloja. Za to su upotrijebili algoritam koji je pretražio i spojio tisuće modela unutarnje jezgre s promatranim podacima o tome koliko dugo seizmičkim valovima treba da putuju kroz Zemlju, koje je tokom mnogih desetljeća prikupio Međunarodni seizmološki centar.
Šta su pronašli? Tim je pregledao pojedine modele anizotropije unutrašnje jezgre (kako razlike u sastavu njenog materijala mijenjaju svojstva seizmičkih valova). Otkrili su kako su neki vjerovatniji od drugih. Dok neki modeli sugerišu da materijal untrašnje jezgre kanalizira seizmičke valove brže paralelno s ekvatorom, drugi pokazuju da mješavina materijala omogućava brže valove koji su paralelniji s rotacijskom osi Zemlje.
Sporan je tačan stepen razlike pod određenim uglovima. Istraživanje nije pokazalo puno varijacija s dubinom u unutrašnjoj jezgri, ali je otkrilo da postoji promjena u sporom smjeru do ugla od 54 stepena, s bržim smjerom valova koji idu paralelno s osom. To ukazuje na mogućnost dva odvojena događaja hlađenja u historiji Zemlje, piše Science Alert.