Iza nje je više od dvadeset godina stvaralaštva u pisanoj riječi, ali tu, kako navodi u razgovoru za Bosnainfo ne namjerava da stane, planira i desetu knjigu.
Osim toga knjigu i pisanje poezije, prati još jedna njena ljubav, a to je sevdalika. Upravo sevdalinku izvodi na manifestacijama širom Bosne i Hercegovine.
“Od malih nogu sam se isticala pismenim radovima iz tadašnjeg srpskohrvatskog jezika. Vidjelo se da imam nekog dara da ono što mislim, čak šta više znam bolje izraziti svojom olovkom i pismeno, nego nekada i usmeno kad nešto želim reći. Tako da ta ljubav prema knjizi je bila oduvijek, zajedno sa onom prema pjesmi i to prema sevdalinci”, naglašava Halimanović.
Navodi da je još kao dijete nastupala i u folkloru i horu i drugim sekcijama.
“Polako sam na taj način izražavala taj svoj, da tako kažem, urođeni talenat. Nisam se sticajem okolnosti profesionalno bavila ni pjevanjem, ni od izdavanja knjiga. Ne mogu sebe da nazovem da sam nekakav vrhunski pisac. Dovoljno je da imam od stručnih ljudi pozitivno mišljenje da te moje knjige zasluđuju mjesto u bibliotekama. Tako da mene raduje da svaka veća biblioteka ima te moje knjige, a njih je sada sa ovom posljednjom već devet. Znači, devet zbirki poezije i aforizama”, ističe Halimanović.
Knjige približiti čitaocima
Prva knjiga pod nazivom “Dušom sevdaha” izašla je sada već davne 2003. godine.
“Prošlo je već više od dvedeset godina kako objavljujem. S tim što je tih mojih radova bilo mnogo više. U prvoj knjizi sam uglavnom sakupljala to što je već bilo u mojim tekama zabilježeno. Tako da uvijek kažem, još ova, još ova knjiga. Međutim, tu nema kraja. Kada čovjek uđe ide samo od sebe. Već imam potrebu za novim stvaranjem. Držim olovku pored sebe i praznu svesku i uvijek kada osjetim za tim potrebu, a to je vrlo često, to zabilježim u tu svoju teku. Tako da vjerovatno, ako budemo zdravi, da ću i desetu zbirku, taj lijepi broj, zaokružiti i objaviti skoro kada za to bude vrijeme. To će biti mali jubilej”, navodi Halimanović.
Navodi da ne stoje činjenice da ljudi u Bosni i Hercegovini, malo čitaju, već da je važno kako im se pristupi.
“Obično svi kažu slabo se čita. Međutim, ja pronađem načina da ta knjiga jednostavno ljude privuče, da onako budu sretni i uživaju u tome. Imam poseban jedan način da kažem kako sa tim našim finim narodom se druđiti. Nikada nisam patila od neke visine da to mora biti neko savršenstvo i prostrti crveni tepisi. Vrlo sam pojednostavila taj način druženja”, navodi Halimanović.
Kaže kako je uz pomoć direktora Art kuće sevdaha Armisa Mašiča, koji je to prepoznao i dao joj na volju da jedan dan u sedmici, po svom nahođenju i kako osjeća, realizirala program druženja sa posjetiocima predstavljajući sebe i svoju poeziju.
“Samnom nastupa i istaknuti aforističar Tarik Jakubović. Malo je bolestan pa nije redovan, ali uglavnom srijedom bude samnom. Svoje goste zabavimo prije svega čitajući svoje pjesme i aforizme, što njima bude jako zanimljivo. Čak šta više, možda ono gdje se oni ne bi kući odlučili da te korice knjige otvore, u Art kući sevdaha kroz program njima se to učini zanimljivije čitajući im uživo. Obavezno bude jedan ili dva, a nekada i više gostiju koji od mene dobiju knjigu na poklon. To je meni veliko zadovoljstvo. Nikada nisam ni štampala knjige da bi na njima zaradila već baš tako da budu poklon. Često imam priliku reći ovo vam je umjesto čokolade. Pa se malo i našalimo. Tako da dosta mojih knjiga, na moju radost sam poklonila. Vrlo mali broj sam unovčila. Neko ima sluha pa u tom smislu za svoje neke potrebe uzme desetak ili dvadeset knjiga”, poručuje Halimanović.
Publika prepozna kvalitet
Navodi da djeluje kao nezavisni bosanski umjetnik.
“Ne razmišljajući o toj nekoj registraciji, koja automatski čovjeku daje neke stege, oko finansiranja i ostalog. Želim da oko mene budu ljudi koji to rade isključivo iz ljubavi. Tako da za ovo pola godine koliko sam u Art kući sevdaha, svake srijede, to je dobilo tolikog odjeka. Imam zavidnu posjetu i ljudi su jako zadovoljni. Njihovi komentari su zaista lijepi. Proslijedila sam i u Art kuću sevdaha, mislim da je i njima to drago i lijepo čuti kada ljudi šetajući Baščaršijom navrate u Art kuću sevdaha i prijatno se iznenade”, navodi Halimanović.
Kao primjer navodi Josefa Šterna, koji je , kako kaže, nedavno navratio i rekao je da iako sevdalinka nije njegov “fah” bilo mu je jako prijatno i lijepo. Od nje je, veli, dobio knjigu na poklon i naravno rekao da će opet obavezno doći.
U svemu što radi Halimanović naglašava i svoju ljubav prema sevdalinci.
“Prvo sam sevdalinku slušala od moje rahmetli majke kada je ona pjevala. Mislila je da je niko ne čuje, a meni se dobro urezalo u sjećanje, jer je ona to smatrala da je važno da se pjeva. Koristila je uvijek priliku kada nešto negdje radi da pjeva. Dobro sam zapamtila pjesmu koju je ona pjevala i nju sam prvu snimila u studiju Nedžada Imamovića, a bila je to pjesma Ja prošetah čaršijom. Dobro sam zapamtila taj refren – Što će biti jesenas, neka bude večeras. Ta ljubav je vjerovatno od tada potekla. Onaj ko osjeća, a mislim da treba imati poseban osjećaj za sevdalinku, ne mogu drugačije nego da sadržaj svakog teksta proživjeti i biti u tom nekom vremenu i na svoj način to donijeti publici. To publika itekako prepozna. I oni su samnom jako sretni”, ističe Halimanović.
Pozvala bi kaže, dobre muzičare, zapravo molila koji vole da se pojave i da sviraju koji ne pitaju za cijenu, jer materijalno bude i prođe, da dođu i da se zabave.
“Imamo malo nedostatak muzičke pratnje, jer uglavnom se sve vrti oko novca. A, sevdalinka je druženje i poziva na to”, ističe Halimanović.
Sevdalinka ima svoju priču
A, svaka sevdalinka je, kaže posebna i dira ljudsku dušu ne samo taktovima nego i tekstom.
“Svaka ima svoju priču. Imam te svoje žene, ima svaka svoju omiljenu i kada dođe svaka hoće svoju sa čuje. One nastoje čak, malo mi bude i neprijatno, u momentu, da nagrade tu moju pjesmu i moje pratioce. One skromno, ali meni je to mnogo veliko, kada od svoje penzije odvoje desetak maraka i donese kao nagradu za nas. Vidite da ste im ispunili dušu”, navodi Halimanović.
Ne dopada joj se, ističe, što se kroz brojna udruženja interpretatora oni zapravo dijele.
“Malo sam pomjerila te barijere, da se kod nas raznih interesa ljudi podijelili u neke grupice. Toliko je nekakvih udruženja i nepotrebne ljubomore i zavisti. Jedni druge ocjenjuju ko zna ili ne zna pjevati. Zaista sam oslobođena od bilo kakve zavisti. Mislim da sam im ja primjer i to dobar kako mi u Sarajevu i u čitavoj Bosni i Hercegovini treba da radimo. To je da zaboravimo na prepreke. Treba da tražimo stvari koje nas spajaju, a ne one koje nas razdvajaju. Svi mi imamo neki svoj kvalitet i ne treba u to ulaziti. Ako imate vi ljude koji vas vole i prate nemojte sumnjati da taj neko nema načina kako se tim ljudima približio. Tako da sam ja, uvijek bila negdje u nekom vidu sjene, po tim udruženjima,gdje dvoje ili troje sebe želi istaći. To sam osjetila i mislim da nisam pogriješila što nisam dio toga. Mislim da je došlo vrijeme da je dovoljno da kažem svoje ime i prezime, mjesto gdje ću biti i to će pokazati da li to ima nekog smisla ili ne. A, ovo se pokazalo zaista učinkovito. I onda svojim primjerom uvijek dajem prostora da se predstavi. Ne samo ja”, navela je Halimanović.
Ističe da je nemjerljivo važno što je sevdalinka stavljena na listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a.
“Vrlo je bitno da se po nećemu prepoznajemo, da zaslužujemo da opstanemo kao takvi u Bosni i Hercegovini, da budemo samostalni, da imamo svoju državu. Uz to ide naravno i svoja kultura. Jer, ako nismo prepoznatljivi po nekim svojim kulturnim dešavanjima onda jednostavno kao da nas nema. Zato je odgovornost na nama starijima da uradimo ono što mi možemo da, a naše sposobnosti su takve kakve jesu, da li to bila jedna kap u moru to ipak nešto znači da bi se situacija vremenom promijenila nabolje”, poručila je Halimanović.