Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi, Manijaci, Horde zla, Red Army, Ultrasi, Sarajlije, Banjalučani, Mostarci, zeleni, crveni, haustorčad, mahalci, folkeri, rockeri i ini. Svi oni se u nekom datom momentu gledaju ”preko nišana” na ovaj ili onaj način.
Kada dođe neko zlo kao da tek tada iz nas počinje da izlazi ono što smo malo mi sami, malo politika, predrasude, mediji i svi ostali faktori potiskivali, a to je ono dobro, ono ljudsko u nama.
Eto baš iz tih ratnih vremena mi naviru sjećanja da moji nisu (naravno onda kada su je imali) popili kafu bez komšija, čizme su se skidale i davale onome kome su potrebnije i tako milion drugih kako većih tako i manjih primjera solidarnosti.
Kako se rat završio tako je ta solidarnost počela da blijedi i ”rahatluk” je počeo da uzima danak. Počele su podjele na sve moguće i nemoguće. Toliko je tih podjela da normalni slijed događaja je da se nametnulo pitanje kakvi smo mi to ljudi?
Odgovor na to kakvi smo to mi ljudi je stizao u lošim vremenima kao one već sada daleke 2014. pa evo i ovih dana kada nam se desila Jablanica, Kiseljak, Fojnica, Konjic i Kreševo. Takvi smo ljudi da Bošnjaci, Srbi, Hrvati, veliki broj navijačkih grupa, sve političke opcije, građani i seljaci – ostavili su sve svoje podjele i predrasude po strani i stali rame uz rame ne pitajući ni za ime ni za stavove unesrećenih pomažući im na sve moguće načine.
Stoje rame uz rame u muci oni koje u rahatluku dijele tampon zone na tribinama, oni koji se mole Bogu na različite načine, oni koji misle da su raja, a oni tamo papci, oni koji…
Obuzme me tuga i radost u isto vrijeme. Tuga zbog toga sto nam se mora desiti nešto poput ove katastrofe da pokažemo kakvi smo, a radost da smo ipak ljudi kad je najteže.
Gdje bi nam bio kraj da smo ovako složni u rahatluku kao što smo u muci?