Kako piše John R. Schindler, bivši viši analitičar i kontraobavještajni službenik američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), tenzije u jugoistočnoj Evropi imaju “nezgodnu naviku da uvuku vanjske sile, ponekad s katastrofalnim posljedicama”. On upozorava da regija sada prolazi kroz novu rundu “prepucavanja” u koje bi se mogao uključiti i NATO ako tenzije nastave rasti.
Schindler piše za Washington Examiner da je NATO morao dva puta vojno intervenisati 1990-ih kako bi riješio balkanske ratove nastale nakon raspada Jugoslavije.
“Rusija, tada slaba i podijeljena nakon bolnog kraha komunizma, nije bila u stanju suprotstaviti se NATO-u. Možda nećemo biti te sreće idući put”, upozorava on.
Situacija kao pred Prvi svjetski rat
Schindler ističe da je zapanjujući aspekt trenutnog balkanskog nemira to “koliko zastrašujuće podsjeća na tenzije koje su dovele do Prvog svjetskog rata”, te navodi da su “glavni akteri gotovo isti”.
“U središtu spora su Srbi, koji teže nacionalnom ujedinjenju oko nezavisne Srbije. Ipak, značajan broj Srba živi u susjednim zemljama, posebno u Bosni i Hercegovini. Ta prekrasna, ali nestabilna zemlja, danas kao i 1914. godine, funkcioniše kao kolonija germanskih sila: tada Austro-Ugarske, danas Evropske unije uz podršku NATO-a. Visoki predstavnik EU za Bosnu, de facto kolonijalni guverner, Nijemac je, dok je njegov prethodnik bio Austrijanac. Iza Srba stoje Rusi, njihova “pravoslavna, slavenska starija braća””, piše Schindler.
Zatim objašnjava strukturu BiH nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, navodeći da ona nije zadovoljila nijednu od glavnih etničkih grupa – “Dejton predviđa manje centralizovane moći nego što to žele Bošnjaci, a opet previše za većinu Srba”.
Schindler ističe da Dejton “nikada nije zamišljen kao trajno rješenje za duboko ukorijenjene etničke probleme” u BiH, ali da je opstao, “iako neefikasno, već 30 godina zahvaljujući političkoj inerciji i nesposobnosti NATO-a i EU-a da ponude bolji sistem”.
“Ipak, sada je taj okvir pred pucanjem zbog političke krize koja tinja decenijama”, piše on.
Dodik tražio saveznike
Schindler piše da je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska (RS), uprkos potjernici koja je izdata protiv njega, krajem marta otputovao u Moskvu kao gost ruskog predsjednika Vladimira Putina, kojeg je raskošno hvalio kao svog partnera u “borbi protiv globalističke elite”.
Njih dvojica godinama njeguju srdačne odnose, a Dodik je jasno dao do znanja da Moskva stoji iza njegove ugrožene male republike – ali i iza njega lično.
“Rusija nije bila jedini saveznik kojeg je Dodik pokušao pridobiti u svoju odbranu. Pojavio se i u Izraelu, gdje je s premijerom Benjaminom Netanyahuom organizovao pomalo neprijatno slikanje, uz pohvale izraelskoj borbi protiv “džihadista”, te je uporedio historijsko stradanje Srba i Jevreja od strane Nijemaca i Turaka”, piše on.
Dodik se obratio i Washingtonu. Schindler piše da je tokom posljednjih izbora entuzijastično je podržavao MAGA pokret, te predsjednika Donalda Trumpa vidi kao “srodnu dušu u borbi protiv globalizma”. Uporedio je svoje pravne probleme s “pravnim ratovanjem” demokrata protiv Trumpa, nudeći SAD-u pristup mineralima u BiH kao dodatni mamac.
“Međutim, to nije uspjelo, i državni sekretar Mario Rubio javno je podržao Sarajevo i EU u Dodikovom pravnom sukobu”, piše on.
Ruska pomoć
Moskva je, s druge strane, bila mnogo više voljna da primi Dodika, a on je tada nagovijestio da će, ako bh. političari, EU i NATO nastave sa pritiscima, Rusi uzvratiti podrškom bosanskim Srbima, piše Schindler. On dodaje da je Dodik u potpunosti podržao Putinovu reinvaziju Ukrajine 2022. godine, a njihov nedavni susret u Moskvi jasno ukazuje na podršku Kremlja:
“Ovo se ne bi smjelo odbaciti kao prazna prijetnja. Jedan od rijetkih uspjeha Dejtona bilo je raspuštanje etničkih vojski koje su ratovale između 1992. i 1995. godine i njihova zamjena jedinstvenim, ali malim bosanskim oružanim snagama. Dodik nema svoju vojsku, ali policija Republike Srpske je neuobičajeno dobro naoružana, uključujući ruskim oružjem. Obnavljanje etničkih vojski bilo je stroga “crvena linija” Dejtona – barem do sada”.
Ovog proljeća Dodik je uznemirio međunarodne posmatrače nagovještajem da će obnoviti vlastitu vojsku, “što bi Dejton faktički učinilo mrtvim slovom na papiru”.
“EUFOR, mirovne snage EU u BiH, sastoje se od svega nekoliko bataljona i u slučaju ozbiljne krize trebale bi znatna NATO pojačanja. Zapadne obavještajne službe procjenjuju da Dodik planira naoružati bosanske Srbe uz znatnu rusku vojnu pomoć, ali za sada nije bilo konkretnih koraka”, piše Schindler.
Vučić
On navodi da je također zabrinjavajuće što postoje “sve jače naznake da se Srbija, koja čvrsto podržava sunarodnike u Bosni u Dodikovoj pravnoj borbi, također sve više zbližava s Moskvom”.
Naime, predsjednik Aleksandar Vučić je “godinama uspješno balansirao između Istoka i Zapada“, a Schindler piše da je za vrijeme njegove vladavine Srbija ostavljala otvorenom mogućnost članstva u EU, a istovremeno, “postala ekonomska kolonija Kine”.
“U sigurnosnim pitanjima, Beograd igra na sve strane. Iako je prošle godine kupio 12 francuskih borbenih aviona tipa Rafale, kopnene snage koriste brojno rusko naoružanje, dok protivzračnu odbranu čine i moderni kineski sistemi”, dodaje.
Schindler ocjenjuje da se obavještajna saradnja između Moskve i Beograda posebno produbila i da je, pod Vučićem, “odnos između srpske obavještajne agencije BIA i ruskih kolega procvjetao”.
“Ruska vojna obavještajna služba GRU snažno je prisutna u Srbiji i koristi baze u toj zemlji za špijuniranje NATO snaga u susjednom Kosovu”, navodi Schindler. Šef BIA-e, Aleksandar Vulin, bio je 2023. sankcionisan od strane američkog Ministarstva finansija zbog sumnjivih veza s Moskvom. Nakon toga, Vulin je unaprijeđen u potpredsjednika vlade.
Ideološki sklad
“Ideološki sklad između Moskve i Beograda sve je izraženiji. Rusija ima svoj koncept “ruskog svijeta” kojim nastoji ujediniti Ruse van granica Ruske Federacije, što susjedne zemlje doživljavaju kao prijetnju. Beograd je nedavno razvio gotovo identičan koncept “srpskog svijeta”, s ciljem povezivanja Srba van Srbije”, objašnjava Schindler, te dodaje da se Vučić dodatno približio Moskvi u trenutku kada se njegova vlast suočila s velikim protestima protiv korupcije.
“Suočavajući se s bijesnim demonstracijama u više gradova, Vučić je potražio pomoć iz Rusije. Prošlog mjeseca, Vulin – kojeg se smatra čovjekom Moskve u Beogradu – izjavio je da su ruske obavještajne agencije pomogle njegovoj vladi protiv protesta. Ovu izjavu dao je nakon susreta sa Sergejem Nariškinom, šefom ruske vanjske obavještajne službe SVR. Široko rasprostranjene optužbe da je vlada koristila akustično oružje protiv demonstranata Beograd je demantovao, a u istragu je uključena i ruska Federalna služba bezbjednosti (FSB). Nimalo iznenađujuće, FSB je stao na Vučićevu stranu, negirajući upotrebu akustičnog oružja”.
Na kraju Schindler piše da trenutni odnos Rusije i Srbije najbolje ilustrira slučaj Dmitrija Iordanidija, oficira SVR-a koji je 2023. napustio Belgiju nakon što je 20 ruskih špijuna protjerano iz Brisela, gdje su se predstavljali kao diplomate.
“Moskva je htjela vratiti Iordanidija u Evropu, ali na mjesto sigurno od NATO-ovih očiju. Naravno, poslali su ga u Beograd”.