Češće je riječ o potrebi za samozaštitom posebno kada djeca donose životne odluke s kojima se roditelj ne slaže.
“Povlačenje iz komunikacije može se dogoditi kada se odrasla djeca osjećaju pod pritiskom, osuđeno ili emocionalno ucijenjeno, čak i ako roditelji to nisu namjeravali. Roditelji ponekad pogrešno zaključe da ih djeca žele kazniti, dok ona zapravo pokušavaju zaštititi sebe. Čak i kada roditelji žele pomoći, mogu zaboraviti koliko je važno da djeca sama uče iz vlastitih pogrešaka”, objašnjava Bernstein za Psychology Today.
Poruke koje dolaze iz blage znatiželje mogu povećati osjećaj povezanosti
Psiholog također ističe da mnogi roditelji šalju poruke iz tjeskobe, a ne iz istinske povezanosti. “Ako se odraslo dijete osjeća neviđeno, nesaslušano ili emocionalno zanemareno, manja je vjerojatnost da će odgovoriti. Poruke poput: ‘Nisam te dugo čuo’, ‘Jesi li dobro?’ ili ‘Jesam li učinio nešto pogrešno?’ mogu djelovati emocionalno opterećujuće i kao pritisak”, navodi.
Umjesto toga, poruke koje dolaze iz blage znatiželje mogu povećati osjećaj povezanosti, čak i ako dijete ne odgovori. Prema Bernsteinu, primjeri takvih poruka su: “Danas sam razmišljao o tebi i pitao se kako si” ili “Bez pritiska da odgovoriš – samo da znaš da mislim na tebe”.
“Umjesto dubljih pitanja ili pokušaja započinjanja ozbiljnog razgovora, bolje je da poruke budu način za izgradnju povjerenja i smirene povezanosti”, zaključuje psiholog.