Cijela bivša država je bila prikovana za, uglavnom, crno-bijele televizore. Golovima Bahtića i Ćurića Željezničar je imao rezultat koji mu garantuje prolaz, (u prvoj utakmici u Sekešfehervaru bilo je 3:1), ali kako to u tužnim fudbalskim pričama biva, bek Videotona daje gol u 87-oj minuti.
Grbavica je rijetko kad u svojoj istoriji bila tiha kao tada i Videoton je otišao u finale kupa UEFA. 3 nesretne minute pred sudijski zvižduk, prije kojih smo već u mislima putovali velikom Realu u finale pokazale su ono što danas znamo. Sudbina je htjela da ta noć bude najveći domet sjajne generacije sa Grbavice.
Nikada Željo nije ponovio taj uspjeh, ali kad su se tuga i strasti slegle, Želju smo voljeli kao i prije. I u pobjedama i porazima.
Prošlo je 40 godina…Danas je fudbal industrija. Tih romantičnih 80-ih, kada smo vjerovali da nam je neopisivo dobro, fudbal se igrao srcem. Možda najbolja Željina generacija ikada razišla se u godinama koje su došle. Osim je (p)ostao Švabo i Štraus sa Grbavice i danas ima bulevar u Sarajevu.
Slika Ivice Osima kako u nevjerici provlači prste kros kosu urezala se u sjećanja te i svih budućih generacija navijača sa Grbavice. Postala je personifikacija svih naših poraza daleko od fudbalskog terena, gdje taj završni korak kad poentiramo i odemo u zvijezde i u našim životima često nedostaje.
Te proljetne noći, 24. aprila 1985. godine za Želju su igrali: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Ćurić (Čilić), Baždarević i Samardžija.