Olofsson je postao svjetski poznat 1973. godine nakon otmice i pljačke banke u Stockholmu. Tokom šestodnevne krize, njegovi taoci su počeli da suosjećaju s njim i njegovim saučesnikom, braneći njihove postupke i postajući neprijateljski nastrojeni prema policiji.
Ovaj incident je dao naziv psihološkom fenomenu u kojem žrtve otmica razvijaju osjećaj naklonosti prema svojim otmičarima.
Otmicu je započeo Jan-Erik Olsson, koji je uzeo četiri taoca i zatražio da se Olofsson, kojeg je ranije upoznao u zatvoru, dovede iz pritvora u banku. Olofsson je ušao u banku, okruženu policijom.
Kasnije je izjavio da mu je ponuđeno da djeluje kao unutrašnji saradnik u zamjenu za blažu kaznu, ali je tvrdio da vlasti nisu ispunile dogovor.
Jedna od taokinja, Kristin Enmark, preko telefona je komunicirala sa švedskim premijerom u ime otmičara, tvrdeći: „Potpuno vjerujem Clarku i pljačkašu… Nisu nam učinili ništa loše. Naprotiv, bilo nam je čak i ugodno.“
Enmark je u memoarima opisala kako je odlučila vjerovati Olofssonu jer se bojala za svoj život. Otmica je završena nakon što je policija upala kroz krov i koristila suzavac. Taoci su prvobitno odbijali da napuste otmičare iz straha da će biti ubijeni.
Pojam „Stokholmski sindrom“ skovao je švedski psihijatar Nils Bejerot kako bi objasnio iracionalnu naklonost taoaca prema otmičarima.
Kasnije je ova teorija dobila na popularnosti, naročito nakon otmice američke novinarke Patty Hearst.
Kristin Enmark je u intervjuu izjavila da pojam smatra krivicom žrtve i da je sama činila sve što je mogla da preživi.
Olofsson je bio višestruki prestupnik i veći dio života proveo u zatvoru, a posljednji put je pušten 2018. godine.