Kad je suprug otišao u penziju, priča gospođa Sonja, finansijski su joj pomogli s iznajmljivanjem poslovnog prostora, te još jednog stana koji su imali u vlasništvu. Nakon smrti, sve je ostavio djeci iz prvog braka: ušteđevinu, stan za iznajmljivanje, poslovni prostor, automobil, vikendicu i garažu.
Ona se, iako joj je pripao stan u kojem su živjeli i ta njegova minimalna penzija, osjećala pokradenom, jer je cijeli život radila uz njega u firmi te ga dvorila kod kuće, a sada jedva ima za hljeb.
Sve je ostavio djeci koja s njim nisu razgovarala decenijama, a sa mnom nikada. U Splitu sam se rodila, tu sam zasnovala porodicu, rodila dvoje djece, sina i kćerku. U braku je postalo neizdrživo, sve na meni, a muž, kad god je vidio da sam dobre volje, potrudio se da ne budem. Ili me nečim uvrijedio, ili me ignorisao, ne zna čovjek šta je gore. Došla sam na kraju do tačke kad je bilo – ili ja, moja psiha i fizičko zdravlje, ili ću otići iz te mučne atmosfere – započela je svoju priču gospođa Sonja (80).
Djeca su, kaže, privremeno ostala kod oca.
Radila sam tu u jednoj suvenirnici, primanja nisu bila astronomska, ali su bila dovoljna budući da sam uselila u manji stan koji sam naslijedila od roditelja, a u kojem su do tada bili podstanari. Djeca su išla u srednju školu, nisam im htjela remetiti živote, oni su ostali s ocem, u našem velikom stanu gdje je svako imao svoju sobu – rekla je, prenosi Moje vrijeme.hr.
Nakon godinu dana Sonja, koja je tada imala 44 godine, upoznala je još jednog devet godina starijeg Zagrepčanina, koji ju je potpuno očarao. I on je bio razveden, dobrostojeći i poslije pola godine veze ona je dala otkaz i otišla da živi kod njega. Osnovao je privatnu firmu i rekao joj da će raditi sa njim u kancelariji, kao sekretarica.
Nikad me nije upisao na platni spisak, ali dobro, mislila sam, daje mi pare, imam koliko treba. Nije angažovao čistačicu, ali sam pomislila, zašto plaćati nekom drugom, kad ja mogu da čistim. Sad vidim da nije bilo dobro, da je trebalo da insistiram da me bar registruje, ovako sam imala osjećaj manje vrijednosti i pristala sam na sve i svašta vremenom, a nisam se kako treba osigurala za svoju starost – objasnila je ona. Sve što joj je u početku bilo dobro, godinama je sve više uticalo na nju.
Što je bio stariji, to je bio mrzovoljniji, imajte u vidu da je ipak bio dosta stariji od mene. Žalio se na sve, od hrane koju sam mu poslužila do moje sijede kose, ali sam na sve zatvarala oči. Kada su moja djeca došla u Zagreb da studiraju, niko nije bio sretniji od mene. Pristao je da im plati stan, bila sam mu zahvalna. Ali dok su ga moji prihvatili, njegovi nisu prihvatili ni njega ni mene. Bio je nesretan jer su sin i kćerka jedva razgovarali sa njim otkako se razveo, a kada su čuli za mene, bili su još gori prema njemu.Prolaze godine, čovjek je u stanju da decenijama opravdava tuđe postupke.
Kada smo bili u vezi oko 15 godina, prijatelji su nas nagovarali da se vjenčamo. Čim mi je skrenuo malo pažnje, pristala bih na sve, pa smo se vjenčali. Sada vidim da je sam Bog to htio, jer da nisam potpisala taj papir, danas bih bila na ulici. Ustvari, iako sam bila sa njim trideset godina, radila za njega, kuhala i prala za njega i brinula o njemu tokom godinu dana teške bolesti prije njegove smrti, iako mu djeca nisu dolazila da ga posjete u bolnicu – ostavio je sve toj djeci.
Ostavio mi je ovaj stančić, da ne završim na ulici, i ni pare više. Svojoj djeci je dao kancelariju, drugi stan, garažu, auto, vikendicu i svu svoju ušteđevinu. Poslije sahrane, preostalo mi je samo da preživim koliko mogu, dok ne dobijem papire da bih mogla da primam njegovu minimalnu penziju. Sa tim životom, najgore mi je što sam poslije njegove smrti u potpunosti shvatila da mu ja i moja djeca nikada nismo bili važni – zaključila je nesretna žena.