Iako većinom bolna njegova sjećanja imaju i lijepih momenata iz prekinutog, bezbrižog djetinjstva u malom planinskom selu Miholjevine u opštini Srebrenica, piše N1.
Ahmed-ef. Hrustanović je danas drugi imam Čaršijske džamije u Srebrenici. Na početku rata u BiH bio je šestogodišnji dječak. Iako većinom bolna njegova sjećanja imaju i lijepih momenata iz prekinutog, bezbrižog djetinjstva u malom planinskom selu Miholjevine u opštini Srebrenica.
“Bio sam dijete, ali sjećanja su mi jasna kao da je to juče bilo”, počinje priču Ahmed-ef.
Živjeli smo u jednoj kući, u zajedničkom domaćinstvu moja porodica, majka, otac i mi djeca, očeva dva brata i naši nena i đedo. Tako se u to vrijeme živjelo. Život je bio siromašan, skroman, ali živjelo se složno i bili smo zadovoljni time što imamo. Bio sam puno privržen ocu i stalno sam bio uz njega u svakodnevnim seoskim poslovima.
U daljini se često čula neka grmljavina, pucanje i na njegova pitanja šta je to otac je, ne želeći da ga zabrine, odgovarao da je to neka svadba i sl. A onda su u njihovo selo, iz sela što su bila bliže rijeci Drini niže od njihovog sela, počele stizati prve izbjeglice.
“Bilo ih je puno, neki su bili sa nama u kućama, neki na našim štalama sa sijenom, a onda su počele da padaju i prve granate, na početku većinom oko sela. Sjećam se da nije bilo struje pa smo obnavljali vodenice na potoku kako bi se mljelo žito da preživimo. U selu smo bili do marta 1993. godine kada je došla neka vojska, ne znam koji je to korpus bio. Napali su i naše selo, gledao sam kad je granata udarila u zid komšijine kuće i srušila je. Morali smo bježati i došli smo nekako u već prenatrpanu Srebrenicu.”
Rastanak od oca: “Znao sam da mu posljednji put gledam lice”
Smjestili su se u jednu kuću sa drugim izbjeglicama. Nakon petnaestak dana počeli su stizati konvoji UN-a i dovoziti nešto hrane u Srebrenicu, a na povratku bi na karoseriji kamiona vozili izbjeglice, žene i djecu za Tuzlu. Ahmed je sa majkom, koja je bila trudna i sestrom došao da isprate majčinu prijateljicu i pomognu joj da se smjesti na kamion. Dan prije na obližnjem školskom igralištu od nekoliko granata je ubijeno i ranjeno stotinjak, većinom mladih koji su gledali i igrali fudbal. Ahmed misli da je taj masakr bio presudan da njegov otac naprečac donese odluku.
“Tu scenu ću u mislima gledati dok sam živ. Mi upošte nismo imali plan da igdje idemo. Stajali smo blizu kamiona kad se tu nađe babo i ugledavši nas upita zašto smo došli? Kad mu je mama rekla, on povika “ma vidiš li šta se dešava, penjite se i vi”. Uhvatio me i ubacio u kamion, haman kao loptu. Mami i sestri je pomogao da se popnu. Stajao je blizu kamiona i mami davao posljednje savjete. Govorio je da će i on brzo za nama preko šume. Nekako sam osjetio da su to posljednji trenuci u kojima gledam lice svog oca. Kamion je krenuo. Očevi su mahali svojoj djeci i trčali za kamionima da još jedan pogled uhvate, da dobro ta lica zapamte. Babo Rifet je trčao za kamionom dugo. Od muke zbog rastanka je čupao i ono malo kose sa glave. Ja sam vrištao i plačući dozivao ga: “Babo, ja te više nikada vidjeti neću…” Mama je uplakanim glasom korila me da ne govorim tako: “Babo će brzo za nama vidjet ćeš.”
“Plašim se da vas neću naći, ne znam kako izgledate”
Po dolasku u Tuzlu, bez igdje ičega, počinje težak život u kolektivnim smještajima za izbjeglice. I tamo padaju granate, više je gladan nego sit.
Majka je trudna, bukvalno morala da prosi da bi nekako preživjeli. Rađa mu se brat, prisjeća se Ahmed teškog života u kojem su tračak svjetlosti unosila jedino pisma koja su razmjenjivali sa ocem putem Crvenog krsta. Iz pisama se vidi koliko je cijeloj porodici teško padala razdvojenost i rasla želja da ponovo budu na okupu.
“U tim pismima se osjeti kako se otac bojao da nas nikad više neće naći, kada smo otišli na tom kamionu, ali i nada da će nas vidjeti. “Ne znam kako izgledate, ne znam kakvi ste, jeste li porasli, brat se rodio”, otac pita imamo li šta jesti, slušamo li majku, idemo li u školu, kako učimo… Sve su to riječi koje se mogu pročitati u pismima”, priča Ahmed-ef. Hrustanović.
Pisma su prestala stizati krajem maja 1995. a onda su čuli da je Srebrenica pala. Ahmed nije razumio šta to znači, ali je shvatio da se nešto strašno dešava, jer majka mu je bila u teškoj depresiji. Danima nije pila ni jela, razboljela se i na kraju završila u bolnici. Nakon što se oporavila svaki dan je išla na aerodrom Dubrave gdje su preživjeli iz Srebrenice dolazili preko šuma. Raspitivala se na sve strane, ali niko od porodice se nije pojavljivao.
“Godine su prolazile. Babe Rifeta nije bilo da dođe. Nije ga bilo ni jula 1995. ni mjesecima iza jula, ni godinama iza jula, ni danas ga nema, a dugo smo se nadali da će doći odnekud. Bar smo se nadali dok god nismo svojim očima vidjeli kosti njegove koje su izvađene iz nekoliko grobnica širom Podrinja. Moj babo je ubijen u Kravici”, kazuje Ahmed.
Efendija Ahmed navodi da su mu još ubijeni i dvojica djedova, dvojica amidža i dvojica dajdži (stričevi i ujaci prim. aut) i svi su nađeni u različitim masovnim grobnicama gdje su najčešće ekshumirana tijela ubijenih bila nekompletna.
Scena rastanka – vječita tuga i uspomena
“Najteže mi je palo to dokopavanje mezara. Babo je ukopan 2012. godine sa oko 40% skeletnih ostataka. Godine 2021. su pronašli još kostiju, više od 50 % i to kada sam vidio kako vade i sklapaju kosti, to me dotuklo. To mi je teže palo nego kada sam ga prvi put ukopao. To je nešto najteže što sam u životu doživio. Preteško. Tek tada sam shvatio i nekako se pomirio sa tim da mog oca više nema.”
Ahmed je u genocidu izgubio i brojne druge članove uže i šire familije. Kaže nam da je njegova nena, očeva majka imala pet sestara, njima je ubijeno 16 sinova. Odrastao je među ženama u tugovanju i plaču. Na kraju njegova sjećanja se ponovo vraćaju na rastanak sa ocem.
“Scena rastanka sa njim me čitav život prati. Ne silazi mi s očiju ni na javi ni u snu. Kao dječak i momčić trudio sam se da je sklonim s očiju. Da ne mislim na tu sliku, da je što prije sklonim sa uma. No, u zadnje vrijeme prisjećanje na ovu scenu me nekako ispunjava. Pokušavam da se sjetim što više detalja. Sve mi bude draže kad se sjetim nekog novog momenta.”
Ahmed se 2014. godine vratio u Srebrenicu. Povratak je na njega djelovao višestruko jer se tu susreo sa svim onim što je doživio i čega se sjećao. Povremeno se bavi i pisanjem što mu je, kaže, pomoglo da zabilježi neka od svojih sjećanja.
Povratak u Srebrenicu: Nove uspomene uz suprugu i petoro djece
“Osjećam kao da sam bio zarobljen i zaleđen u toj sceni rastanka sa ocem, a kako sam sve više pisao i pričao o njoj led i trauma oko nje se topi sve više. Kao da se onaj mali uplakani dječak vratio meni. Kao da sam ga povratkom u Srebrenicu utješio i probudio iz sna koji se ponavljao. Vratio sam se sebi i svojima i sjećanjima koja su nastala tu kad sam bio dječak. Ja sada i sa osmjehom zovnem mog sina Rifeta: “Rile, Rile kurške gnile, Rilko, Rilko kruško gnilko…” , jer danas i oca Rifeta se prisjećam sa osmjehom konačno, onako kako je on to i zaslužio. Znam da je sve uradio da nas spasi i sačuva”, kaže Ahmed ef.
On u Srebrenici živi sa suprugom i petoro djece. Kaže da se bolje osjeća ovdje, jer je „svoj na svom“ i barem je bliže mezarima svojih najbližih.
Pokušava svojim radom i djelovanjem dati doprinos da se priča o Srebrenici čuje živom riječi među narodom, kroz medije i društvene mreže. U selo često ide, jer se tamo kako kaže najljepše osjeća. Tu ljubav je prenio i na djecu koja sada i sama često traže da ih vodi tamo.
“Ne može biti sretan onaj ko je činio zlo”
U selu u kojem danas niko ne živi on je počeo da obnavlja očevu kuću kako bi mogli doći češće i ostati duže. Mještani Miholjevina su počeli češće dolaziti i do sad su obnovili 9 kilometara puta do sela od skretanja sa magistrale Srebrenica – Skelani tako da se u nekadašnje selo ili u ono što je od njega ostalo, može i autom.
Ove godine se obilježava trideseta godišnjica od genocida u Srebrenici što ima poseban značaj nakon zvaničnog usvajanja Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih naroda kojom je 11. juli proglašen „Međunarodnim danom razmišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine“.
Ahmed ef. Hrustanović za kraj poručuje:
“Veoma je važno da kroz priče oživljavamo sjećanje na naše najmilije koji su pobijeni samo zato jer su bili drugačijeg imena i drugačije se Bogu molili. Mržnja prema drugome uništava i onog ko mrzi. Niko ko je činio zlo ne može biti sretan.”