To vrijedi i za zajednice koje žive na velikim visinama, poput tibetanskih populacija, koje su razvile posebno prilagođavanje kako bi preživjele u uvjetima smanjenog kisika.
Na Tibetskoj visoravni, na visinama gdje je nivo kisika u zraku znatno niža nego na nižim nadmorskim visinama, ljudi žive i napreduju, što bi za većinu drugih populacija značilo ozbiljnu hipoksiju – stanje u kojem tijelu nedostaje dovoljno kisika.
Profesorica Cynthia Beall sa Univerziteta Case Western Reserve u SAD-u godinama proučava ljudske odgovore na uvjete s niskim nivoom kisika.
Njeno najnovije istraživanje pokazuje specifično prilagođavanje u tibetanskim zajednicama koje im omogućuju bolje korištenje dostupnog kisika. Beall pojašnjava da je prilagođavanje na hipoksiju na visokim nadmorskim visinama fascinantna jer je taj stres jak i jednak za sve ljude na toj visini. “Ovo je predivan primjer kako i zašto naša vrsta pokazuje toliku biološku raznolikost,” izjavila je Beall za ScienceAlert.
Kako Tibetanke uspijevaju preživjeti?
Da bi otkrila ključna prilagođavanja, Beall i njen tim proučavali su fiziološke karakteristike 417 tibetanskih žena koje su cijeli život provele na visinama iznad 3.500 metara. Mjerili su nivo hemoglobina, proteina koji prenosi kisik do tkiva, kao i zasićenost kisikom u hemoglobinu. Zanimljivo je da žene s najviše živorođene djece nisu imale ni visok ni nizak nivo hemoglobina, već prosječan. No, zasićenost kisikom u hemoglobinu bila je visoka. Ovi rezultati sugeriraju da su žene razvile prilagodbe koje maksimiziraju prijenos kisika do tkiva bez zgušnjavanja krvi, što bi dodatno opteretilo srce.
“Ranije smo znali da je niži nivo hemoglobina koristan, ali sada znamo da je srednja vrijednost najpovoljnija. Također, viša zasićenost kisika u hemoglobinu je od velike koristi,” pojašnjava Beall. Ove prilagodbe omogućuju tijelima tibetanskih žena da bolje koriste raspoloživi kisik, čak i u uvjetima u kojima bi mnogi drugi ljudi imali ozbiljnih zdravstvenih problema.
Fiziološke prilagodbe
Osim hemoglobina i zasićenosti kisikom, žene s najvećim brojem živorođene djece imale su i povećan protok krvi u pluća te šire lijeve klijetke srca – dijela srca odgovornog za pumpanje kisikom bogate krvi u tijelo. Ove karakteristike zajedno poboljšavaju prijenos kisika kroz tijelo i omogućuju učinkovitije preživljavanje u uvjetima smanjenog kisika.
Beall ističe da je prirodna selekcija ključan faktor u ovim prilagodbama. Naime, žene koje uspijevaju preživjeti stres trudnoće i poroda, te pritom rađaju zdrave bebe, prenose svoje prilagodbe na sljedeće generacije. Ovo je proces koji omogućuje da najprikladniji pojedinci opstaju u određenom okolišu.
Kulturni faktori i evolucija
Iako fiziološke prilagodbe igraju ključnu ulogu, Beall upozorava da i kulturni faktori imaju utjecaj na stopu reproduktivnog uspjeha. Žene koje ranije započnu rađati i koje su duže u braku imaju više prilika za trudnoću, što također povećava broj živorođene djece. Međutim, čak i uzimajući ove faktore u obzir, fiziološke karakteristike tibetanskih žena i dalje su ključne za njihov uspjeh na visokim nadmorskim visinama.
Istraživanje pruža dublje razumijevanje kako prirodna selekcija i evolucija djeluju u ljudskim populacijama. Tibetanske žene predstavljaju primjer stalne evolucije ljudskog roda, a njihova sposobnost preživljavanja i napredovanja u ekstremnim uvjetima daje uvid u šire procese ljudske prilagodbe i evolucije.
Ovi rezultati objavljeni su u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences i predstavljaju važan korak u razumijevanju kako ljudi evoluiraju i prilagođavaju se izazovnim okolišnim uvjetima.