Zajedno brinu o njima, a Predrag je zahvaljujući predanom radu i velikoj podršci od porodice postao najpoznatiji odgajivač zmija u Srbiji.
– Prvu zmiju sam kupio 1998. godine. Sjećam se, teško se navikavala na vještačke uslove i jedva se prilagodila na terarijum. Bilo mi je i žao. Kupio sam je ovdje, ali je uvezena iz prirode. Čim sam čuo za to, istog trenutka sam je kupio. Oduvijek sam zmije volio, kao klinac sam ih lovio. U prirodi, u rijeci, na obali, u parku. Ne biste vjerovali koliko na obodima grada ima zmija, ali i u centru pored Dunava i Save. Na šetalištu pred 25. maja možeš u vodi da vidiš koliko hoćeš zmija – otkriva Radosavljević.
Njegova djeca zmije posmatraju kao domaće životinje.
– Djeca moja su u vrtiću crtala zmiju kao domaću životinju. Kad im je vaspitačica rekla da to nije domaća životinja jer se o njoj ne brine čovjek, moja djeca su bila potpuno zbunjena i odgovorila: “Pa, naš tata se brine o njima.” Djeca nikada nisu imala strah od zmija jer sam ih od malih nogu naučio na njih. Čovjek ima dva urođena straha – od zvuka i od gubitka tla. Sve ostalo je stečeno – rekao je on.
Kod Radosavljevića možete naći najrazličitije vrste – crne, bijele, sive, žute, šarene, ma šta god da zamislite. I to nije sve! Naime, Predrag je ukrštanjem nekoliko vrsta dobio i svoju – “Srpsku zmiju”, kako je nazvao.
U odgajivačnici “Reptilija” najpoznatija je zmija Sneža. U pitanju je burmanski pitom koji je dug pet metara i težak oko 80 kilograma i to je najveći primjerak te vrste u Srbiji, ali i bližem okruženju, prenosi Stil.
Kada je počinjao ovim da se bavi, kako otkriva, ljudi su mu se čudili, mnogi su bili skeptični i smatrali su da bi trebalo da potraži pomoć psihologa. A danas se situacija umnogome promjenila – nekolicina njih mu se dive.
– Da poredim vrijeme od prije 20 godina i danas, kada sam počeo ovime da se bavim ljudi su bili zaprepašćeni i mislili da sa mnom nešto nije u redu, i dalje je mnogima čudno, ali danas su se navikli da se zmije drže – ističe.
Na pitanje da li ga je nekada ujela zmija i da li je imao tu vrstu neprijatnosti, kaže da „to nije neprijatnost“, jer je, kako navodi, hrčak daleko opasniji od zmije. Zmija kad ujede, to je defanzivan ujed, ona se nas boji i to je način da nas otjera od sebe, kaže.
– Ove zmije rijetko kad ujedaju jer su rođene u zatočeništvu, i kad ujedu – to je taj prvi kontakt s čovjekom, jer one se uplaše. Ali čim ih uzmemo, one shvate da im mi nećemo ništa i prestaju sa ujedanjem i nikad više ne ujedaju. A ujed je toliko strašan da mene mrzi da stavim rukavicu – objašnjava.
I dodaje da zmije ne raguju jedna na drugu, da su miroljubive u tom odnosu. Hrane se glodarima, koji se uzgajaju u kontrolisanim uslovima
Kaže da ima mnogo posla, ali kada se radi nešto iz ljubavi, ne pada toliko teško.
– Sve što je živo traži posvećenost. Ima posla. Moraš da čistiš terarijum, mijenjaš vodu jednom u nedjelji. A kompletno se sve mijenja u terarijumu jednom u tri mjeseca. Pomažu mi i djeca i supruga, bez njihovog razumijevanja ne bih mogao ovim da se bavim – zaključio je.