Konaković je posebno ukazao na način na koji je organizovan povratak Mladićevih posmrtnih ostataka i njegova sahrana u Beogradu. Naveo je da su posmrtni ostaci bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, osuđenog na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, vraćeni u Srbiju avionom Vlade Srbije.
Kovčeg je, prema njegovim navodima, bio prekriven državnom zastavom Srbije, a nosili su ga pripadnici Vojske Srbije.
Komemoracija je održana u Domu Vojske Srbije, dok je sahrana u Beogradu obavljena uz vojne počasti i počasnu paljbu.
Uloga Vučića
Ministar je ukazao i na prisustvo visokih zvaničnika Srbije. Među njima su bili ministar odbrane Bratislav Gašić, ministar pravde Nenad Vujić, ministar kulture Nikola Selaković i ministar bez portfelja Nenad Popović.
Pismom je posebno ukazao na prisustvo zvaničnika iz bh. entiteta RS, uključujući predsjednika i premijera RS-a te člana Predsjedništva BiH iz RS.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije prisustvovao sahrani, ali je, prema Konakovićevim navodima, “javno branio postupanje državnih institucija u vezi s povratkom i sahranom Mladića i odbacio međunarodne kritike”.
Konaković je članicama UN-a postavio pitanje da li bi međunarodna javnost prihvatila da neka evropska država na sličan način oda počast Hermannu Goringu ili Wilhelmu Keitelu, visokim nacističkim zvaničnicima osuđenim pred Međunarodnim vojnim sudom u Nurnbergu.
Podsjetio je da je Mladića osudio Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, te da su njegove presude potvrđene pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove.
Konaković je poručio da ne mogu postojati različiti standardi za osuđene ratne zločince.
Istakao je da princip “nikada više” ne može biti selektivan.
Prema njegovim navodima, problem dodatno dobija institucionalnu dimenziju kada se za veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca koriste državni resursi, oružane snage, vojne institucije i članovi vlade.
Šef bh. diplomatije u pismu je podsjetio i na međunarodno utvrđene činjenice o ulozi Srbije tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Ukazao je na “Rezoluciju Generalne skupštine UN-a A/RES/47/121, kojom su osuđena kršenja suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine od Srbije”.
Podsjetio je i da je Međunarodni sud pravde utvrdio da je Srbija pružala značajnu vojnu i finansijsku podršku snagama pod komandom Ratka Mladića.
Srbija prekršila Konvenciju o genocidu
Konaković je naveo i da je Srbija, prema presudi Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine, prekršila obavezu iz Konvencije o genocidu da spriječi genocid u Srebrenici, kao i obavezu da Mladića izruči MKSJ-u.
Ocijenio je da je upravo u tome sadržana jedna od ključnih kontradikcija aktuelnih događaja – država za koju je najviši sudski organ UN-a utvrdio da nije spriječila genocid u Srebrenici i da nije ispunila obavezu hapšenja i izručenja Mladića, sada je omogućila državne i vojne počasti osobi pravosnažno osuđenoj za genocid.
Konaković se pozvao i “na Rezoluciju Generalne skupštine UN-a A/RES/78/282 od 23. maja 2024. godine, kojom je ustanovljen Međunarodni dan promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine”.
U pismu je podsjetio da ta rezolucija osuđuje postupke kojima se veličaju osobe pravosnažno osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući odgovorne za genocid u Srebrenici.
Prema njegovoj ocjeni, postupci institucija Srbije nakon smrti Mladića direktno ulaze u okvir ponašanja koje je Generalna skupština UN-a osudila.
Konaković je upozorio i da Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida obavezuje države potpisnice na sprečavanje i kažnjavanje genocida, dok Povelja UN-a nalaže djelovanje u cilju očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti, pravde i poštovanja međunarodnog prava.
Takve obaveze, naveo je, ozbiljno se narušavaju kada se osoba pravosnažno osuđena za genocid, uz pomoć državnih institucija, predstavlja kao nacionalni heroj.
Istovremeno je naglasio da se njegov stav ne odnosi na kolektivnu krivicu srpskog naroda. Međunarodna krivična odgovornost je individualna, dok je zabrinutost usmjerena prema političkim vlastima i javnim institucijama koje, kako je naveo, veličaju osuđenog počinioca, ponižavaju žrtve i ugrožavaju pomirenje i regionalnu stabilnost.
Sponzoriranje zločinca
Konaković je članicama UN-a predložio tri konkretna koraka.
Prvi je javna osuda zvaničnog i institucionalnog veličanja Ratka Mladića, uključujući korištenje državnih resursa, vojnih struktura i vojnih počasti.
Posebno je ukazao na isticanje Mladićevog lika uz poruku “Pravac Potočari”, ocijenivši je direktnim pozivom na genocidno nasilje i upozorenjem na opasnost od njegovog ponavljanja.
Drugi korak, prema Konakoviću, trebale bi biti ciljane sankcije i druge restriktivne mjere protiv zvaničnika i drugih osoba koje organizuju, podržavaju, promovišu ili omogućavaju institucionalno veličanje osoba pravosnažno osuđenih za genocid i druge teške međunarodne zločine.
Treći je javno potvrđivanje konačnosti i autoriteta presuda MKSJ-a, Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove i Međunarodnog suda pravde o genocidu u Srebrenici, uz odbacivanje pokušaja njihovog negiranja, relativizacije ili političkog reinterpretiranja.
Konaković je na kraju poručio da veličanje počinilaca genocida mora imati konkretne posljedice.
“Osoba koju je tribunal UN-a osudio za genocid ne može biti pretvorena u heroja kojeg sponzorira država bez odgovora”, naveo je Konaković.
Dodao je da ni država za koju je Međunarodni sud pravde utvrdio da nije spriječila genocid ne može odavati počast osobi osuđenoj za njegovo počinjenje bez posljedica.
Šef bh. diplomatije upozorio je da šutnja u ovakvim okolnostima nije neutralnost, već “rizik da veličanje ratnih zločinaca postane društveno i institucionalno prihvatljiva pojava”.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.