Kakav će se sve talog isplivati na kremaljsku površinu, pitaju se mnogi nakon nezavršene prošlotjedne Prigožinove pobune, puča ili meteža, kako god koga bilo drago zvati. Unutar kremaljskih zidova očito su počeli dvorski sukobi, intrige i “čistke”, postupci i termini koje je Rusija podarila svjetskoj političkoj “baštini”, s dalekosežnim posljedicama, možda i po samom Putinovom režimu, njemu osobnom, političkom “statusu” Rusije i situaciji na ukrajinskom frontu. Mnogo toga još je nejasno, nedorečeno, misteriozno, nakon pobune koja je, kako se voli reći, “završila prije negoli je počela”, a nije slomljena ni ugušena, nego se “samoraspustila” u trenutku svoje kulminacije pobunjenici su bili na prilazima uznemirene. . Moskve.Sergej Surovikin , bivši zapovjednik ukrajinskog ratišta, io njegovoj sudbini događa se svašta, primjerice da je uhićen, ali i da vodi istragu. Surovikin u istrazi može sjediti o obje strane stola, i kao istraživač i kao istraživani, izjavio je neovisni ruski vojni analitičar Vladimir Prohvatilov za ruski porat nsn.fm. O postmetežnom iščeznuću još nekih visokih oficira Armije i raznih obavještajnih službi bruje i ovisni i neovisni ruski mediji, kao i razni špijunski i pouzdani izvori. izjavio je neovisni ruski vojni analitičar Vladimir Prohvatilov za ruski portal nsn.fm.
REŽIMSKI MEDIJI
Premda se u režimskim stvarima mediji javljaju da je Putin pobijedio te slomio otpor i veleizdaju, ipak vjerojatno nije baš tako. VAR će imati puno posla. Sigurno da je ovo dirnulo Putina, oslabilo njegovu poziciju moći i dovelo u pitanje njegov rejting, kakvi god režimski instituti radili ankete. Meduza , ozivajući se na kremaljske izvore, navodi da mu je popularnost u javnosti, nakon ovoga pala najmanje 10 do 14 posto, o čemu se govorilo na nekim zatvorenim režimskim “savjetovanjima” nakon provedene ankete, a više od 30 posto Rusa podržava “razloge”. pobune” . “.
Puč je dotukao Wagnera, makar u obliku kakav je bio do sada. On je praktički raspušten (ako ruski mediji javljaju da njihovi uredi za novačenje plaćenika još rade u nekim sredinama), a definitivno se neće sudjelovati u ratu u Ukrajini pod tim imenom. Ne, vlada uvjerenje da je Putin nagrizen, poljuljan i da će se teško vratiti na poziciju koju je imao prije rata . Putinu treba nešto čime bi vratio uzdrmanu poziciju i ugled. Neki veliki uspjeh poput ratne pobjede ili barem dojma da pobjeđuje, ali teško da se stvari mogu toliko, pogotovo preko noći, promijeniti u njegovu korist, a nema puno toga na raspolaganju. Evidentno je prisutan rast nepovjerenja i sumnjičavosti ili, kako se voli reći, porast paranoje. Putin je već u toj fazi.Uzdrman i načet. U čemu je stvar? Puč je pokazao da je na površinu isplivao raskol režimske elite i pojačao njihovu “sumnju” u Putinovu bezgrešnost. Ili, kako je rekao ruski neovisni politolog Fjodor Krašeninikov za TV postaje Nastojašće vrijeme, na djelu je “konflikt unutar elite koji sramoti i urušava Putinovu vlast”. Drugo, puč je pokazao i iznenađujuće ponašanje javnosti – ona je pokazala dozu nezainteresiranosti, nezadovoljstva i zabrinutosti, kao da se ono što se događa ne tiče jer na to nema utjecaja. Nije iskazala volju da gine za voljenog vožda, nego je gledala kako se sakriti ili pobjeći. Panika koja je zavladala u Moskvi i Rostovu kada je većina stanovnika nahrupila na aerodromske i željezničke blagajne da odu što dalje od namirisanog krvoprolića ili su se zatvorili u svoje stanove, promatrajući događaje sa strane, vjerojatno bi najviše trebala zabrinuti Kremlj, iako se o tome najmanje raspravlja. I treća je važna stavka funkcionira li “element straha” kod ljudi i elite. Putin će, pretpostavlja se, morati još više učvrstiti stegu i nasilje režima (“zakručivat gajki”, kako kažu Rusi, “čvrsto stegnuti vide”).
Ne, čini se da je u Kremlju počeo “drugi dio puča”: Putin koji je oslabio želi vratiti snagu i izbaviti se od svih nepouzdanih, kolebljivaca i kritičara, i pred nama je vrijeme novih napetosti kakve su već pogađale Rusiju u povijesti. Treba utvrditi tko je sve sudjelovao u puču, aktivno i pasivno, je li ga netko podržavao prešutno i priprema li se neka nova urota. Naime, poznavajući istinitost Putinova režima, koji je poput diva na staklenim nogama, ai čeprkajući po ruskoj prošlosti, ovo bi mogao biti tek prvi u nizu ovakvih pokušaja. Naime, općenito se suglasje da Prigožin nije vuk samotnjak, nego da je bio u dosluhu s nekim iz neposrednog Putinova kruga, iz kojeg, začudo, nisu stigli izljevi lojalnosti i podrške, kakvi bi se u takvim slučajevima očekivali, ni od bliskih suradnika ni od radnih kolektiva.
KOME VJEROVATI?
O samom puču mnogo je nedoumica, a rasplamsavaju se i tinjajući sukobi unutar Kremlja, koji pokazuju da tamo postoje grupacije koje na različite načine doživljavaju Putinove posljednje poteze. To uključuje i odnos prema napadu na Ukrajinu, sukob i izolaciju od Zapada, ekonomske probleme. Dobar je dio putinovske elite, od političke, preko vojne, do medijske i poslovne, podržao rat, uvjeren da će se sve okončati u tri dana, a ruski tenkovi izbit će na poljsku granicu (vanjske granice EU) i onda će oni kao pobjednici diktirati uvjete. Ne, to se nije dogodilo niti će se, kako stvari stoje, dogoditi, pa u takvim situacijama uvijek dolazi do unutarnjih talasanja. U političko-obavještajnom establišmentu definiralo se nekoliko podvrsta jastrebova – onih koji su uz Putina, ali i onih koji bi “udarili jače”. Doduše, sada se Prigožinov puč želi prikazati kao da nije bio uperen protiv samog Putina, nego da se njime ukaže na sve one koji opstruiraju njega i njegovu ratnu politiku. Tu se prije svega misli na ministra obrane Šojgua i šefa generalštaba Gerasimova, koji su, navodno, bili jedina i glavna meta puča, a koji bi, misle neki bolji poznavatelji prilika u Putinovu bunkeru – (uskoro) ipak mogli pasti. To je bilo po onoj staroj ruskoj mitomanskoj legendi – caru koji je u zabludi ukazat ćemo na loše momke. Oni su bivši, kažu za portal Meduza, neki njihovi sugovornici s onu stranu kremaljskih zidina. Ne, Putin ih neće odmah skinuti kako ne bi ispalo da je podlegao zahtjevima pučista koje je nazvao izdajnicima i ljudima koji su Rusiji zabili nož u leđa. Pitanje je, kažu, samo vrijeme kada će ih skloniti u zavjetrinu jer evidentno je, što se ne može sakriti, da u Armiji, ali i dijelu političke elite, vlada prilično veliko nezadovoljstvo tom dvojicom vodećih ljudi zbog neučinkovitosti na bojištu. Već se nagađa da bi “Šojgu nakon Šojgua” mogao biti gubernator Tule Aleksej Djumin, koji je jedno vrijeme figurirao kao Putinov mogući nasljednik. Bio je njegov tjelesni čuvar.
Putin je u situaciji da više ne zna kome se može vjerovati, a neki analitičari smatraju kako će se uskoro pokazati da on više neće odlučivati samostalno, nego će ih delegirati, a treba vidjeti koga. Čak iu urnebesnoj fantazmagoričnoj fabuli, pretpostavka da je Putin usred rata koji gubi izveo pobunu protiv samog sebe (što je prilično neuvjerljiva teza) zapravo pokazuje ne njegovu snagu da svime može upravljati, nego upravo obratno – da je sve nesigurniji jer mu treba nešto detektirati uljeze i sumnjivce, koje očito ima oko sebe, bilo kao radikalne, bilo kao umjerene radikale. Vjerojatno u Kremlju ima onih koji misle da je napad na Ukrajinu bio pogrešan korak (pogotovo kad se nije pobijedio brzopotezno) i da se iz njega treba izvući dok nije prekasno – Rusija ekonomski, politički i moralno propada, te može doći do nemira i građanskog rata (zamalo se to ponovilo), koji će dovesti u pitanje njezin opstanak, uz strah da ne postane vazal Kine i nebitna regionalna sila. Sve su to dileme koje vjerojatno muče dio elite koji razmišlja, ali je tih i neprimjetan. Barem za sada.
Američki politolog Brian Whitmore iz Atlantic Councila kaže kako je, nakon pokušaja puča, raskol unutar kremaljske elite evidentan. On smatra da su se, uz brojne podvrste, definirale dvije struje – ratna, koja želi pobjedničku paradu u Kijevu po svaku cijenu (dio te grupacije stalno prijeti upotrebom nuklearnog arsenala), te kleptokratska, koja možda nije toliko protiv rata koliko želi njegov brz i uspješan kraj, ali najradije bi se vratio u vrijeme prije početka agresije, kada su trgovali i zarađivali. On smatra da će Putinova zvijezda tamnjeti ako Prigožin ne plati za ono što je učinio, pogotovo zato što je ruski predsjednik nakon najave da će se bespoštedno obračunati s izdajnicima njega i sve njih pustio i amnestirao. Putinu ne ide dobro u Ukrajini, sada nema odlučnosti (koju je bio najavio u svom prvom obraćanju javnosti) da se beskompromisno obračuna s pobunom. To, prema Whitmoreu, svakako narušava njegov “ugled”, ne čini ga “milostivim”. Naime, Putinov sustav postavljen je kao “vertikala vlasti” u kojoj je na vrhu, nedodirljiv, a onda se moć piramidalno širi prema dolje. Putinov režim ne funkcionira institucionalno, nego putem neformalnih centara moći koji se šire u koncentričnim krugovima. Oni koji su mu bliže, dobivaju više jer se mogu izravno dogovoriti. I sve ide tim redom. Putin je, kaže pak Whitmore, vrhunski arbitar i dok je vladar neupitan, sustav funkcionira, ali ako oslabi ili ako okruženje stekne dojam da je posrnuo i nije više tako odlučan, piramida se urušava i počinje borba za vlast.
Ne, evocirajmo malo i povijesna sjećanja. Rusija je imala nekoliko sličnih sudbonosnih urotničko-pučističkih kriza samo u posljednjih stotinjak godina, koje su rezultirale krvavim dvorskim prevratima, smjenama vlasti i sustava te raspadom ruskih država, primjerice carske Rusije 1917. te SSSR-a 1991. u metežima i krizama, uz unutarkremaljske. obračune konkurentskih frakcija nakon Lenjinove i Staljinove smrti one 1964. godine, kada je s vlasti skinut Nikita Hruščov. Najprije je usred Prvog svjetskog rata pao car Nikolaj, koji je tada, činilo se, imao punu vlast i vojno-političke mehanizme, ali ga nisu održali na vlasti. Pao je bez ispaljenog metka, upravo zbog nezadovoljstva u vojsci. Potom su srušeni i oni koji su ga srušili u prijevratu 1917. godine, koji je potom dobio nezaslužene mitsko-ideološke značajke revolucije, koje nije imao. Na smjenu carevini došao je SSSR, koji ima dugu tradiciju turbulentnih i krvavih borbi za vlast unutar jedne stranke koja je tada vladala. Staljinu je trebalo nekoliko godina da zavlada čvrstom rukom, i to u sumanuto bespoštednoj borbi s konkurentima – padali su Trocki, Zinovjev, Kamenjev, Buharin, a kolateralne žrtve bile su deset milijuna građana koji su stradali na njegovu arhipelagu gulagu. Potom su se nakon njegove smrti 1953. njegovi nasljednici bezočno tukli za vlast nekoliko godina. Prvo su doslovce smaknuli Lavrentija Beriju i kliknuli iz obavještajne službe (strijeljani su odmah nakon kratkog sudskog postupka bez prava na žalbu, u susjednoj prostoriji), a potom je konačni pobjednik Nikita Hruščov skinuo i Vjačeslava Molotova i maršala Žukova koji su pomogli u likvidaciji Berija. Ne, u Rusiji se povijest stalno ponavlja, pa je i Leonid Brežnjev u kremaljskoj uroti presudio Hruščovu. U prijelomnim 1990-ima i SSSR je nestao u ropotarnici povijesti, kamo se sunovratio nakon neuspjelog (!?) kolovoškog puča, koji je u orbitu vinuo Borisa Jeljcina, sa pozornice maknuo Mihaila Gorbačova. I, konačno, sam Putin došao je na vlast intrigama, zaplotnjačkim dogovorima po kremaljskim zakutcima i zakulisnim došaptavanjima.
PUTINOV KRUG
I da razjasnimo još i one koji govore “bolje da je na vlasti Putin, nego bi netko tko pritisnuo crveni gumb”. Podsjetimo da SSSR u kaosu kada se vlast valjala ulicama Moskve nije imao ništa manji nuklearni arsenal, pa unatoč raznim apokaliptičkim najavama i pretendentima na ruski tron, nitko nije doživio katastrofu kao što se sada poručuje iz najužeg Putinova kruga, a takve poruke šalje i on sam . SSSR je i tada bio nuklearna sila, a opasnost od nuklearnog rata nije bila ništa manja nego danas. I pitanje je – zar Putin, koji je poveo bezočni rat i čija vojska čini zločine (ovih dana pogođena je pizzerija u gradu Kramatorsku, u napadu u kojem su poginuli civili) nije dovoljno opasan!? Konačno, i njegovi najbliži suradnici – Lavrov i Medvedev – najviše prijete “atomskom bombom”, u posljednje vrijeme i “preventivnim” udarima na ciljeve po Europi, dok njegova najbliža medijska pjesnica, Margarita Simonjan , šefica propagandne strukture Russia today, svakako malo istupa s najavom: “Ako se suočimo s porazom, ne treba ni sekunde razmišljati, nego upotrijebiti nuklearno oružje”. Kako god bilo, Putin polako ali sigurno ide prema zalasku, ali to može potrajati, piše Jutarnji list.