No, postoje trenuci kada takav pristup iz discipline prelazi u emocionalnu štetu, i to često neprimjetno. Iza namjere da se djecu zaštiti i usmjeri, može se kriti pritisak, strah i uvjetovana ljubav.
Stručnjaci za roditeljstvo su za portal The Times of India izdvojili pet znakova i promjena u ponašanju koje mogu ukazivati na to da je strogo roditeljstvo postalo toksično i s dugoročnim posljedicama na emocionalno zdravlje djeteta.
Poslušnost kao jedina opcija
U obiteljima gdje vlada stroga disciplina, djeca se često uče da pravila slijede bez pitanja. Međutim, kada se mišljenja i sumnje doživljavaju kao neposluh, djeca počinju potiskivati svoju znatiželju i osjećaje.
Ako roditelji ne ostavljaju prostor za razgovor, već nameću isključivo naredbe i kazne, dolazi do narušavanja odnosa temeljenih na povjerenju. Umjesto da djeca uče razmišljati i donositi zaključke, razvijaju strah od izražavanja mišljenja.
Potraga za savršenstvom pod svaku cijenu
Poticanje djece da teže izvrsnosti nije loše samo po sebi. No, kada roditelji stalno podižu ljestvicu i svaku pogrešku kažnjavaju kritikom, dijete počinje vjerovati da vrijedi samo ako postiže savršene rezultate.
Takav pristup može dovesti do toga da djeca stalno traže tuđe odobravanje, a ne vlastito zadovoljstvo i ispunjenje. Dugoročno, taj pritisak povećava rizik od anksioznosti, sagorijevanja i gubitka motivacije.
Kada kontrola izgleda kao briga
Postavljanje granica djetetu je nužno, ali kad se granice pretvore u zabrane koje guše samostalnost, roditelji prelaze granicu zdrave skrbi. Odabir prijatelja, hobija ili školovanja trebali bi biti dio procesa učenja samostalnog donošenja odluka. Ako djeca nemaju priliku donositi izbore primjerene svojoj dobi, razvijaju nesigurnost i strah od pogrešaka. Roditeljska briga tada gubi svoju zaštitnu funkciju i počinje gušiti samopouzdanje.
Emocije se smatraju slabošću
Roditelji koji ignoriraju ili omalovažavaju djetetove emocije, govoreći mu da “ne drami” ili da “bude jače”, mogu nenamjerno prouzročiti dugotrajne emocionalne posljedice. Kad se osjećaji ne smiju pokazati, djeca ih počinju potiskivati. Umjesto zdravog suočavanja s tugom, strahom ili ljutnjom, javljaju se problemi poput anksioznosti, depresije ili povlačenja u sebe.
Ljubav se čini kao nešto što se mora zaslužiti
U obiteljima u kojima su pohvale i fizički izrazi ljubavi rijetki, djeca mogu razviti osjećaj da moraju “zaraditi” ljubav dobrim ponašanjem ili uspjehom. Kad se nježnost povlači nakon pogrešaka, a pokazuje samo u trenucima postignuća, stvara se dojam da je ljubav uvjetovana.
Takav obrazac može ostaviti dubok trag, dijete u odrasloj dobi teško razvija osjećaj vlastite vrijednosti i nastavlja tragati za bezuvjetnim prihvaćanjem koje nikada nije osjetilo.
roditelja često se povezuje s odgovornim i uspješnim odgojem djece. Pravila, granice i očekivanja mogu igrati važnu ulogu u oblikovanju djetetova karaktera. No, postoje trenuci kada takav pristup iz discipline prelazi u emocionalnu štetu, i to često neprimjetno. Iza namjere da se djecu zaštiti i usmjeri, može se kriti pritisak, strah i uvjetovana ljubav.
Stručnjaci za roditeljstvo su za portal The Times of India izdvojili pet znakova i promjena u ponašanju koje mogu ukazivati na to da je strogo roditeljstvo postalo toksično i s dugoročnim posljedicama na emocionalno zdravlje djeteta.
Poslušnost kao jedina opcija
U obiteljima gdje vlada stroga disciplina, djeca se često uče da pravila slijede bez pitanja. Međutim, kada se mišljenja i sumnje doživljavaju kao neposluh, djeca počinju potiskivati svoju znatiželju i osjećaje.
Ako roditelji ne ostavljaju prostor za razgovor, već nameću isključivo naredbe i kazne, dolazi do narušavanja odnosa temeljenih na povjerenju. Umjesto da djeca uče razmišljati i donositi zaključke, razvijaju strah od izražavanja mišljenja.
Potraga za savršenstvom pod svaku cijenu
Poticanje djece da teže izvrsnosti nije loše samo po sebi. No, kada roditelji stalno podižu ljestvicu i svaku pogrešku kažnjavaju kritikom, dijete počinje vjerovati da vrijedi samo ako postiže savršene rezultate.
Takav pristup može dovesti do toga da djeca stalno traže tuđe odobravanje, a ne vlastito zadovoljstvo i ispunjenje. Dugoročno, taj pritisak povećava rizik od anksioznosti, sagorijevanja i gubitka motivacije.