Na bolji svijet, u 66 godini, preselio je Mustafa Smajlović, pisac, pjesnik, književni kritičar i publicista.
Hod po životnoj stazi nerijetko je za njega bio težak. No, on nikada nije prestao da korača.
Bosanskohercegovačka književna i novinarska scena, prijatelji i poznanici, svi oni kojima je on svojim sugestijama, savjetima, recenzijama pomogao da naprave prve novinarske i književne korake izgubili su istinskog prijatelja, saradnika, nekoga sa kim su lakše savladavali ovozemaljske prepreke.
Tokom njegovog života mnogi nisu znali kakva je on ljudina i veličina bio, koliko su vrijedna djela koja je, toplinom svoje duše, ispisivao po bijeloj hartiji.
Mnogima od prijatelja grijao je srca i bistrio misli. Prosto ih je tjerao da iz sebe izbace ono što su stvarali i to stvaralaštvo prepuste sudu javnosti.
Zahvaljujući novinarstvu obišao je svijet. Putujući, uvjerio se kako je bolje jednom vidjeti okom, nego hiljadu puta nešto čuti ili pročitati. Ostali su iza njega putopisi iz Malezije, sa Tajlanda, Turske, Bliskog istoka, Afrike, Evrope…
Uvijek je sa radošću govorio o svojim Lasicama kod Višegrada u kojim je 1953. godine rođen te o svojoj višegradskoj stazi na kojoj je, još kao osnovac, počeo da piše, o svojoj prvoj zbirci pjesama u kojoj je, kao sedamnaestogodišnjak, štampao svoje radove nagrađene po različitim literarnim konkursima, o knjigama „Djetinjstvo u brdima“ i „Najljepši stihovi“, te svom, kako je govorio, pravom književnom opusu satkanom od knjiga pripovijedaka: „Sehara“, „Žena sa slikarevog platna“, „Ćuprija pod vodom“, „Čovjek iz sna“, „Potop“, knjizi nagrađenih pripovjedaka “Tako mi vremena”…
Spadao je među bosanskohercegovačke pisce koji su na književnim konkursima dobili najviše nagrada. Zastupljen jeu “Antologiji bošnjačke priče za djecu X vijeka” i “Antologiji bošnjačke pripovjetke 1900-2013”.Rijetki su, kao on, koji su uspjevali napraviti dobar spoj novinarstva i književnosti. Radeći u novinarstvu napisao je prikaze za više od 400 knjiga. U više od 150 njih potpisan je kao uredniki ili recenzent. Neumorno je pomagao onima koji su htjeli da žive životom književnika.
Pamtimo njegovu uzrečicu o dobrim knjigama. Onima koji su ga „davili“ pričama o ljepoti svog stvaralaštva imao je običaj reći da kad hoće nešto lijepo da pročita sjedne za sto i to sam napiše.
Kao rijetko ko, svojim perom baratao je tako dobro da je čitaoca, prosto, plijenio ljepotom i bogatstvom kazivanja. Njegove priče pune su života, onih svakodnevnih situacija u kojima se prepoznjemo ali istovremeno pune obrta tako da jedva čekamo da stignemo do kraja neke od njih da vidimo čime nas je to planirao iznenaditi.
Pisati pripovjetke zahtjevan je posao. Međutim, on se nije plašio izazova. Uporno je tesao ono što je želio reći i savladati, ponekad, nepremostive prepreke. Njegova upornost slična je upornosti Merzuka Torohana, junaka njegove priče „Put pod vodom“ koji je sve podredio tome da sa puta ukloni ogromnu stijenu koja je, svojevremeno, došla glave njegovom ocu i njegovom djedu.
U svakoj priči tražio je nešto novo, neku nit koja će zaintrigirati čitaoca i ne dopusti mu da njegovo kazivanje ostavi za kasnije čitanje. Kao njegov „Kopač bunara“ i on je, ponekad, tražio vodu i tamo gdje je nema.
Tražio i nalazio je.
Ko je, uistinu, bio najbolje ilustruju dijelovi njegove pripojedke „Grijeh“ u kojoj kao da odslikava sebe:
“…Ja sam se poput travke otimao olujama, savijao se i uspravljao pod ovim nebom bosanskim, u kome se oblaci žešće sudaraju nego drugdje, u kome i munje drugačije sijevaju i gromovi drugačije grme. Griješio sam, možda, u uzmicanju, ali sigurno više u čekanju. Nisam smio čekati da moje stanje drugi mijenjaju. Hodeći suđenim drumom kroz tamni bosanski vilajet, sa vjerom u Svevišnjeg, koja mi je bila jedino svjetlo, gledao sam da nogom ne povrijedim zemlju, da rukom ne odgurnem drugog, da oštrim riječima ne porežem čovjeka… Uzmicao sam od onih koji su me gurali. Čekao sam da me prođu oni koji su bili laki u sjenci tuđih leđa. Sklanjao sam se ukraj da kome ne zasmetam i udisao sam zrak sa strepnjom da ne udišem tuđi…”