Kako je ispričao, oduvijek je bio slab na starije ljude i žene sa djecom, te nije ni čudo što su dvije bake iz taksija izašle ne plativši ni jedan jedini dinar.
Ipak, spominje da dosta njegovih kolega ovakva djela čini na dnevnom nivou, ali nažalost, često prođu nezapaženo, prenosi Srpskainfo.
– Mi između sebe razmjenjujemo takve situacije, tako da nije ni slučajno i rijetko… Kolegama bih poručio da nastave da budu ljudi kakvi jesu i da imaju jos malo više empatije za starije građane. Ipak smo mi tu za njih, a bili smo tu i kad su bile poplave i sve nedaća koje su pogodile našu zemlju, tako da samo dobrotom idemo naprijed – poručuje ovaj plemeniti čovjek.
Dodaje da su reakcije putnika koje počasti i više nego emotivne, uvijek iz vozila izađu ozareni i srećni, pa mu takav prizor znači neuporedivo više o bilo koje novčane cifre.
Ipak, jedna scena zauvijek će mu ostati urezana u sjećanje – kada je baki sa demencijom pomogao da dođe do svog doma, pa se ovaj susret pretvorio u mnogo više od jedne besplatne vožnje.
– Najemotivnije je bilo kada sam vozio bakicu koja od demencije nije znala gdje joj je kuća ni kako jok se kćerka zove. Uzeo sam ličnu kartu očitao u knjižari. Adresa je bila u Medakoviću, krenuli smo i pred zgradom koju ne prepoznaje stali smo i tada sam u njenom telefonu našao žensko ime. Kćerka je sišla uplakana. Htjela je da plati vožnju, ali naravno nisam uzeo novac – zaključuje beogradski taksista.
Milorad tvrdi da je nakon ove vožnje danima bio pod utiskom i samo razmišljao koliko naše malo nekom može da promijeni dan, nedjelju, pa i život, te tvrdi “sve nas jednog dana čeka starost” i nada se da će uvijek moći da pomogne nekom kome je to najpotrebnije, prenosi Telegraf.