Još u prošlom vijeku. Zapravo, još u prošlom milenijumu. Prije stotinu i dvije godine rođen je sarajevski Željezničar, najtrofejniji bh. klub sa šest titula Premijer lige BiH, šest titula Kupa BiH, tri Superkupa BiH, polufinalista Kupa UEFA i šampion Jugoslavije.
Priča o plavoj lokomotivi počela je jedne jeseni daleke 1920. godine kada je, sa samo sedamnaest ljeta, vrijedni radnik na sarajevskoj željeznici Dimitrije Dimitrijević došao na ideju koja će asfaltirati put bh. fudbala.
Okupio je kolege željezničare u sastavu: Adolf Šmit, Stefan Cicvol, Josip Šebalj, Milan Tomić, Vilim Novak, Rudolf Kefer, Milovan Adamović, Stjepan Katalinić (koji će u Želji ostati punih 15 sezona), Dragutin Siber, Ivan Krajnc, Ivan Pavičić, Franjo Cvelfer, Vojislav Banović, Aron Levi, Dušan Greši, Ivan Dunkl, Ivan Kale, Ludvig Leple i Milutin Egić.
Euforična raja utalila se za loptu i dresove s grbom na kojem su bila krila lokomotive s loptom. S obzirom na to da nisu imali novac za igralište, kakva su imali u to vrijeme Hajduk, SAŠK i Slavija, koristili su tadašnje vojno vježbalište Egzercir na Čengić-Vili (koja se nalazila na periferiji Sarajeva) za neformalne utamice. U julu iste godine željezničari su podnijeli molbu za prijem u Sarajevski podsavez. I kad se činilo da su izašli iz tunela administracije, nastali su problemi, koji i dan-danas uređuju bh. realnost i to ne samo u fudbalskom svijetu.
Naravno, teško se jednom radničkom pokretu bilo nositi sa ostalim (gle čuda!) nacionalno orijentisanim klubovima. Ali upornost, želja i volja, bez sponozora, navijača, novca, bile su dovoljne za jaku pokretačku silu koja će izboriti registraciju te donijeti i prvu utakmicu sa pomenutim SAŠK-om. Željo je izgubio 5:1, a strijelac jedinog gola za plave bio je Dimitrije Dimitrijević.
Sljedeće sezone klub će pojačati i Eduard Osim, stric (kasnije) legende Željezničara Ivice Osima.
Sarajevski podsavez imao je dva ranga takmičenja, takozvane razrede. U prvom su igrali najbolji SAŠK, Slavija, Hajduk i Sarajevski, dok su drugi okupili Troju, Špartu, Barkohbu i Željezničar.
Kako sada, tako i tada, željovci su muku mučili s finansijama. Naročito teško im je padala činjenica što nisu imali svoj stadion, nego su tekme igrali na Skenderiji i Kovačićima. Naravno, to je rezultovalo slabim rezultatima. Ali, plavi se ne predaju i u veoma teškoj konkurenciji, bez ikakvih uslova, u sezoni 1925/1926. osvajaju prvo mjesto i plasiraju se u viši ligaški rang.
Godine su se nizale, Željo stasao u renomirani klub, a onda je Drugi svjetski rat učinio svoje. Fudbalski savez novoformirane Nezavisne Države Hrvatske je 1941. godine zahtijevao da se klubovi preregistruju i tako učlane u Sarajevski podsavez FSNDH. Željezničar kategorično odbija preregistraciju, čime potpisuje rasulo. Nakon rata ponovo se okuplja pod istim imenom i nastavlja igre na stadionu 6. april na Marindvoru, koji mu je ustupljen na korištenje.
Počeli radovi na izgradnji stadiona
I dok se Željo borio s ligaškim ispadanjima i spektakularnim vraćanjima na scenu, 1949. godine članovi Radničkog sportskog društva Željezničar, ali i neprikosnoveni navijači počeli su radove na izgradnji, a čega drugog do stadiona Grbavica, koji je dobio naziv po istoimenom naselju u kojem se nalazi.
Stadion je poznat i po nadimku Dolina ćupova, a zašto baš taj naziv, jednom prilikom objasnio je Zdenko Jelić, nekadašnji direktor plavaca:
“Ima tom nazivu dugo, sjećam se dobro. Vezano je za Indokinu, odnosno za borbe oko tadašnjeg Laosa, gdje su se dvije frakcije borile na području današnjeg Vijetnama. Bile su to višegodišnje i krvave borbe. Borili su se po klancima, a jedan od njih, najstrašniji u tom ratu u Indokini, zvao se Dolina ćupova. Čini mi se da je to prvi put spomenuo Pero Žagar iz ljubljanske Olimpije koji je rekao: ‘Vi koji idete na Grbavicu, ostavite svaku nadu’. Time je aludirao da nemaju šanse da na našoj Grbavici osvoje išta osim rukovanja nakon poraza”.
Četiri godine kasnije, 13. septembra 1953, stadion je službeno otvoren utakmicom 2. Savezne lige zapad SFRJ između Željezničara i Šibenika, a domaćin je odnio pobjedu od 4:1. U to vrijeme za Želju je igrala velika zvijezda plavih, koja će postati i prvi bh. fudbaler koji je pozvan u reprezentaciju – Ilijas Pašić, a naravno ne treba zanemariti ni Milana Ribara iz te generacije koji će kasnije biti i trener plavih te vinuti svoj klub u nebesa.
Šest godina kasnije, na Grbavicu će kročiti i osamnaestogodišnji fudbalski čarobnjak, legendarni Ivica Osim, koji će ostaviti upečatljiv otisak na jugoslovenski, austrijski i japanski fudbal, a najdublji ipak na svog Želju. U njegovoj generaciji stasavao je još jedan veliki fudbalski mag – popularni Mišo Smajlović, najbolji strijelac prvenstva Jugoslavije u sezoni 1962/63.
Dvije godine kasnije, ekipu će pojačati i Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Miljan Štaka, Josip Bukal, Blagoje Bratić, Branimir Jelušić, Edin Sprečo, Fikret Mujkić… Mnogi navijači tima s Grbavice slažu se s tim da je ova postava igrača bila najbolja u istoriji kluba.
Lokomotiva grabi punom parom
Naredne godine plava lokomotiva grabila je puno parom. Uspjesi su se nizali, što je u sezoni 1971/1972. nagrađeno titulom šampiona Jugoslavije. Ekipu su činili Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branimir Jelušić, Božo Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo, Avdija Deraković, Slobodan Kojović, Fahrija Hrvat, Džemaludin Šerbo, Nusret Kadrić, Hajrudin Saračević, Miloš Radović, Željko Rodić, pod palicom Milana Ribara.
Jedini konkurent plavima u to vrijeme bila je beogradska Crvena zvezda, ali sarajevski klub odnio je deset bodova više.
Željo će briljirati i u Kupu sajamskih gradova (današnja Evropska liga), U prvom kolu je izbačen belgijski Club Brugge, a potom su padali Bologna, škotski St. Johnstone, da bi u četvrtfinalu na penale ispao od mađarskog Ferencvarosa.
Naredna sezona biće razočaravajuća i pored prvog nastupa u Kupu evropskih šampiona protiv engleskog šampiona Derby Countyja. Na gostujućem terenu rezultat je glasio 0:2, dok je Željo na Grbavici pobijedio s 2:1. S druge strane, u domaćem prvenstvu pružao je loše partije i tako završio na petom mjestu.
A onda je nastao raspad sistema. Igrači su odlazili, Ribar je napustio klupu plavih…, Željo je polako gubio konce u rukama te loptu u nogama, pa je u sezoni 1976/1977. ispao u niži rang.
A onda… Kako danas, tako i tada, navijači su učinili svoje, podigli su moral klubu, igrači su se organizovali evocirajući inat, entuzijazam i radničku borbu s početka ove priče.
Sulejman Rebac pruzima klub, ali ubrzo će ga na klupi zamijeniti Ivica Osim.
Kup maršala Tita
Potom je osvanula i sezona 1981/1982, koja je donijela i Kup maršala Tita. Beogradska Marakana: 40.000 gledalaca. S jedne strane ulaze željovci, koje s klupe analitički posmatra trener Ivica Osim, s druge stižu veležovci predvođeni čuvenim BMV trojcem – Dušan Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić, a na klupi ih je čekao Miloš Milutinović.
Mostarci su odnijeli bod, rezultat je glasio 3:2. Željin tim okupio je fudbalere u sastavu: Senad Arnautović, Slobodan Šujica, Mehmed Dželilović, Vlado Čapljić, Mirsad Baljić, Hajrudin Saračević, Josip Čilić, Nikola Nikić, Milomir Odović, Rade Paprica, Mehmed Baždarević, Edin Bahtić, Edin Ćurić, Anto Grabo, Branislav Berjan, Ivan Lušić, Dragomir Vlaški, Dragan Samardžija, Zoran Samardžija, Siniša Aškraba, Šefik Ušanović, Nenad Starovlah, Zoran Paprica i Slavko Mamuzić.
U sezoni 1983/1984. treće mjesto na tabeli poslaće plave u Kup UEFA.
Već u narednoj, dani ponosa i slave redaće se jedan za drugim u izuzetno jakoj konkurenciji poput Intera, Fiorentine, Ajaxa, Manchester Uniteda, Tottenhama, HSV-a, Atletica PSV-a, PSG-a i Real Madrida.
U proljeće 1985. cijela zemlja je gorjela od fudbalske groznice.
Noć kad je cijela Jugoslavija plakala
Pod čarobnom trenerskom palicom Ivice Osima, u dvije utakmice pregazili su bugarski Sliven (5:2), švajcarski Sion (3:2), bjeloruski Dinamo Minsk (3:1), a onda su stigli i do polufinala u kojem im je rival bio ekstrajak mađarski Videoton.
Prva polufinalna utakmica igrana je u mađarskom Szekesfehervaru 10. aprila 1985. Rezultat je glasio 3:1 za domaćina, ali bez obzira na njega, Željina lokomotiva maksimalno se spremala za revanš na Grbavici. Videoton je odsjeo u sarajevskom hotelu Bristol i zanimanje novinara iz čitave Evrope moglo je da počne. Sarajevsko Oslobođenje pisalo je da će Željo lako nokautirati Videoton.
Tog 24. aprila 1985. godine cijela Jugoslavija bila je uz tim s Grbavice. Golovima dvojice Edina – Bahtića i Ćurića, Željo je imao rezultat za finale. Juga je već slavila vidjevši Želju u finalu. Ali… u posljednjim minutama meča, László Csuhay József postiže gol. Muk se nadvio nad Grbavicom…
Mnogo godina kasnije Csuhay će za Slobodnu Bosnu izjaviti: “Mislim da je Željezničar mogao proći dalje da su njegovi igrači bili samo malo više profesionalniji. Mislim, prerano su se počeli radovati, odmah nakon što su postigli drugi gol i već tada su mislili da je utakmica gotova. No, to je fudbal. Tih posljednjih deset minuta mi smo krenuli u žestoke napade bez ikakvog straha, jer više nismo imali ništa izgubiti. I posrećilo nam se”.
Iako je ostao nadomak finala, ova utakmica ostala je upisana kao najveće dostignuće bh. fudbala. S druge strane, od tada do danas nijedna mađarska kup reprezentacija nije dostigla tako visok nivo.
U Željinoj ekipi tada su bili Slobodan Janjuš, Dragan Škrba, Mehmed Dželilović, Branislav Berjan, Zoran Samardžija, Mirsad Baljić, Edin Ćurić, Mehmed Baždarević, Haris Škoro, Rade Paprica, Vlado Komšić, Željko Janković, Ratko Ninković, Radmilo Mihajlović, Nedžad Verlašević, Milomir Šešlija, Refik Šabanadžović,Zoran Slišković, Duško Ivanović, Perica Đorđević, Milan Gutović, Amir Smajić, Adnan Fočić i Zoran Matković.
“Odlično smo krenuli, nošeni fantastičnom podrškom navijača. Imao sam osjećaj kao da su s nama u terenu. Nakon jedne gužve pred golmanom Mađara tek iz drugog pokušaja sam pogodio. Bio sam presretan i uvjeren da ćemo proći. No, nije nam se dalo. Nije bilo suđeno. Imali smo sve, rezultat do pred kraj susreta, ali onda smo tako jeftino primili gol”, prisjetio se Bahtić za Al Jazeeru.
Narednih nekoliko sezona opet je krenulo nizbrdo za tim iz Doline ćupova. Osim preuzima mjesto selektora reprezentacije Jugoslavije, klub napuštaju igrači i odlaze u inostrane klubove, a plavi se na jedvite jade održavaju na dnu Prve savezne lige.
U to vrijeme stasaju i Željini omladinci Suvad Katana, Gordan Vidović, Rade Bogdanović, Mario Stanić, Elvir Baljić, Haris Alihodžić, Sead Kapetanović, Sead Halilagić, Amar Osim i Veldin Karić. Veliki naš fudbalski mag Mišo Smajlović pokušavao je s klupe izvući tim iz turbulentnih vremena… A onda su nastupila još turbulentnija.
Posljednja utakmica jugoslovenskog fudbala
Tog 5. aprila 1992. godine na rasporedu je bila utakmica Željezničar – Rad iz Beograda, ali zbog rata, ona nikada nije odigrana. Iz Policijske akademije na Vracama začula se žestoka paljba, koja je prekinula susret i otjerala sve koji su se tu zadesili. Time su plavi završili karijeru u Prvoj ligi SFRJ.
Ubrzo će Grbavica postati prva linija fronta, a agresor će zapaliti ovaj hram fudbala 4. maja 1992. (a teren minirati), načinivši tim monstruoznim činom nesagledivu štetu u kojoj će, između ostalog, izgorjeti i nestati stotine pehara.
U međuvremenu, 23. maja 1992. godine na pres-konferenciji u Beogradu Ivica Osim podnosi ostavku na klupi reprezentacije.
“Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: Odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete… To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava”.
Uzavrela plava krv nije se tako lako predala ni pod ratnim okolnostima. Ekipica onih koji pred vihorom rata nisu napustili ovaj klub nastavila je treninge, doduše malog fudbala, po školskim salama i uprkos činjenici da su igrači bili i pripadnici Armije BiH. Među plave ubrajali su se Mišo Smajlović, Edin Sprečo, Josip Bukal, Vasilije Radović, Boris Bračulj, Hajrudin Đurbuzović, Jusuf Šehović, Esad Ibrahimović, Josip Jurišić, Zdenko Jelić, Hajrudin Čengić i dr.
K’o život cijeli Miljacka dijeli
Usred rata, za vrijeme primirja, Željezničar je zauzeo prvo mjesto na jednom od kvalifikacionih turnira, a na završnici prvog bh. prvenstva u Zenici osvojio je četvrto mjesto od isto toliko timova. U tom mračnom periodu nastaće i pjesma „Grbavica“ Mladena Vojičića Tife, koja će do dan-danas ostati prepoznatljiva kao Željina himna i simbol otpora u svakom smislu.
Sastav ratne 1994. činili su Fahrudin Viteškić, Hasib Lošić, Kemal Elkaz, Saša Savić, Admir Adžem, Jasmin Hurić, Fadil Žerić, Dželaludin Muharemović, Mario Dodik, Edin Šopović, Adnan Pehlivanović, Samir Jahić, Sead Trnka, Dinko Džidić, Vahid Ahmetagić, Bulend Biščević, Nijaz Brković, Said Fazlagić, Mirsad Alajbegović, Adis Ibrišević i Muamer Hodžić, a trener je bio Smajlović.
Iako je kraj rata proglašen potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Daytonu 1995, tek 19. marta naredne godine plavi će se vratiti kući. Drugog maja iste godine biće odigran i prvi poslijeratni derbi gradskih rivala koji je okončan neriješeno 1:1.
Za plave su tad igrali Adnan Gušo, Almir Hurtić, Ramiz Brajlović, Bulend Biščević, Admir Adžem, Almir Memić, Edin Kunić, Nermin Fatić, Miralem Muslimović, Samir Abdurahmanović, Fadil Žerić, Edin Šopović, Hadis Zubanović, Nijaz Brković, Alen Kurt, Sanjin Pintul, Kemal Buljubašić, Samir Hajić, Aldin Husić, Rusmir Burek, Amar Osim, Rusmir Cviko, Adnan Pehlivanović, Adin Mulaosmanović i Dželaludin Muharemović, dok su treneri bili Mišo Smajlović i Tarik Hodžić.
U nastavku, plavi će se uzdići i osvojiti prvu titulu šampiona BiH, a u sezoni 1999/2000. domoći će se i nove.
Naredne godine za šefa stručnog štaba postavljen je Amar Osim, sin Štrausa s Grbavice, s kojim će plavi voz nastaviti dobre partije i ponovo odbraniti titulu.
Već u sljedećoj sezoni plavi stiču pravo da nastupaju u Ligi šampiona. Bugarski šampion Levski pomeo je grbavički tim 4:0 u Sofiji, a ravanš je završio 0:0 na Koševu.
Te je godine stigao i slavni Newcastle United
Sezonu poslije ekipu s Grbavice pokorio je Akranes sa Islanda, a zatim i norveškog vicešampiona Lillestrøm. U grupnoj fazi takmičenja zadesio ih je Newcastle United.
Pred 38.000 navijača, željovcima nije bilo spasa, meč je završio 1:0, a u revanšu su prošli još gore – 4:0. Trener svraka Robert Bobby Robson reći će nakon meča da nikada u karijeri nije igrao pred takvim navijačima i pred takvom atmosferom.
Nakon toga u prvom kolu Kupa UEFA španska Malaga je prošla dalje rezultatima 0:0, 0:1.
U sezoni 2002/2003. plavi su uspjeli osvojiti Kup BiH, ali naredne će obilježiti loši startovi, katastrofalna mjesta na tabeli, sječa trenera… uprkos činjenici da su ekipu krasila jaka imena plavog fudbala, između ostalih, naš najbolji fudbaler Edin Džeko, Miroslav Kružik, Bulend Biščević, Haris Alihodžić, Edis Mulalić, Omer Joldić, Dželaludin Muharemović, Almir Gredić, Arben Avdija, Jure Guvo, Zajko Zeba itd.
Tek u sezoni 2009/2010. Željo će osvojiti Prvenstvo BiH, s Amarom Osimom na čelu, u međuvremenu pojačan i novim imenima: Ibrahim Šehić, Adnan Gušo, Edin Cocalić, Semir Kerla, Muamer Svraka, Samir Bekrić, Slaven Kovačević, Edin Višća… i tako će ostati još naredne dvije.
U međuvremenu, u sezonama 2010/2011. te 2011/2012. biće osvajač i Kupa BiH.
Vrijeme u nastavku nije pogodovalo čitavom klubu iz Doline ćupova. Dugovi su se počeli gomilati i već 2015. iznosili su 1,4 miliona KM, od čega se 900 hiljada Poreskoj upravi i još 500 hiljada tekućih obaveza.
Posljednji trofej i Admir Adžem
U sezoni 2017/2018. na plavu klupu sjeda Admir Adžem i te će godine Želji donijeti i posljednji trofej koji su do danas osvojili. Ekipu su tada činili Vedran Kjosevski, Irfan Fejzić, Aldin Ćeman, Adnan Bobić, Kemal Osmanković, Jadranko Bogičević, Almir Ćubara, Daniel Graovac, Amir Velić, Siniša Stevanović, Srđan Stanić, Josip Projić, Adi Mehremić, Kenan Hadžić, Jovan Blagojević, Dino Hasanović, Andrej Modić, Stojan Vranješ, Darko Marković, Rok Elsner, Anel Šabanadžović, Denis Žerić, Zajko Zeba, Dženis Beganović, Sinan Ramović, Asim Zec, Goran Zakarić, Ivan Crnov, Dženan Zajmović, Ajdin Mujagić, Saša Kajkut, Vojo Ubiparip i Stevo Nikolić.
Do današnjeg dana plavi s Grbavice su u finansijskoj dubiozi, muku muče s dugovima. Prema posljednjem izvještaju iz januara ove godine, klub duguje više od tri miliona KM, od čega su 1,3 miliona kamata na dugovanja još iz 2018, a prema podacima Transfermarkta, Željo od prodaje igrača od 2021. nije inkasirao nijedan KM.
Ali ono što je nezaobilazan faktor kad je ovaj klub u pitanju jesu njegovi navijači, koji su, po mišljenju mnogih, i to ne samo željovaca nego i onih iz regiona, najbolji od najboljih. Kad god je klubu teško, i kad ne vidi izlaz, Manijaci se udruže, pa izvuku voljeni klub iz problema. Svaki put.
Suma sumarum: Plavi voz – dobar skroz.
Sretan rođendan, starče!