Bio je frontemen benda Mjesečari, grupe čije su se spotovi u prvim poslijeratnim godinama vrtili u muzičkim emisijama na svim bh. tv kanalima koje ste mogli „uhvatiti“ zemaljskom antenom. Postojale su i top liste, mogli ste glasati za svoje favorite, a i Mjesečari su se držali u izborima. Muzikom se počeo baviti osamdesetih, dok je rock još bio in, a 1988. sa Mjesečarima je snimio i prvu ploču. Kasnije se od rocka nije moglo živjeti, honorar nije bio dovoljan ni za cigare, kamoli da se zadovolji Elektrodistribucija, koja svakog mjeseca, neumorno, šalje račune. Onda je započeo advokatsku praksu, prvo brakorazvodne parnice, kasnije sve više krivično pravo.
Omar Mehmedbašić, među rajom poznat jednostavno kao Omar Mjesečar, danas je jedan od najpoznatijih sarajevskih advokata, sigurno najtraženiji advokat po službenoj dužnosti. Neobičnim spojem rocka i advokature ušao je u urbanu legendu, iako kaže da ne voli kada se uz njegovo ime veže riječ legenda. “To znači da si bivši”, kaže.
Nalazimo se u njegovoj kancelariji, gdje mi pokazuje svoj “zid plača”, kompletan dio kancelarijskog zida oblijepljen fotografijama snimljenim tokom muzičke karijere. Tu je i Omarova gitara, kao i kalendar sa slikama Josipa Broza Tita. Dok razgovaramo, njegovi saradnici Dijana i Amir izvještavaju ga o suđenjima, klijenti zovu, a između toga Omar najviše priča o muzici. Kaže da se “upali” kada govori o umjetnosti. Pokušaji da razgovaramo o pravosuđu i politici, uglavnom brzo završe na muzici. A razgovor započinje njegovim pitanjem.
– Šta te zanima, roki?
Znaš šta, dok sam dolazio razmišljao sam u koju kategoriju staviti ovaj intervju. Da li je jet set, društvo, Sarajevo…
– Jet set ne postoji u Sarajevu. To je izmišljena stvar. Shvataš. To su izmislili kokuzi.
Neko bi se mogao i uvrijedit kad to čuje. Što to misliš?
– Mislim, jet set u Sarajevu, to nije realno, Nije ga nikad ni bilo. Shvataš. Tako da stavi to pod razno.
Dobro.
– A ja ću ti krenut ovako. Moja prva i jedina ljubav je bila muzika. Završio sam Nižu muzičku školu i Srednju muzičku školu. Razlog je bio u tome, kao što vidiš na ovom zidu, što je Sarajevo bilo kao Gershwin u Americi. Znači, muzički grad. Ovdje su bili junaci čitave Jugoslavije. Sarajevo je od 1975. do 1990. bio grad koji je privlačio i Beograd, i Zagreb i Ljubljanu. Svi su dolazili ovdje, jer je Sarajevo bilo puno podviga, od Indexa, preko Bijelog dugmeta, do new wavea i new primitivesa. Uglavnom, cure su se tada palile na muzičare i svi smo željeli bit heroji. Skoro svaki ulaz je imao jednu grupu. Sarajevo je živjelo drugačije. Nije bilo opterećeno vjerom i tim formama, nego je stvarno bilo centar.
Ali tada nije bilo politički centar na način na koji je danas.
– Pa nije bilo politički, to niko nije htio da bude, jer su oni bili papci. U to doba niko nije znao ni za kojeg političara osim za Tita. Jer oni nisu imali reklamu, nit im je trebala. A onda se vrijeme promijenilo. U medijskoj pažnji su ljudi ničim izazvani. Moja kćerka bolje zna nabrojat načelnike sarajevskih općina, nego fudbalere. Mi smo imali takve likove da smo svi znali ko je Mehmed Baždarević, Safet Sušić, Perdrag Pašić itd. Bili smo uspješni u svemu. Centar. Sad smo centar ničega. To je velika razlika. Zbog toga je muzika bila glavni epitet ovog grada i ja sam rastao kao umjetnik. Samo u mojoj zgradi su bili Davorin Popović i Čičak. To su mi bile komšije. Zamisli, u jednom Sarajevu kao komšije imaš dva vrhunska lika. Neću govorit najbolja. I uglavnom, možemo pričat šta hoćemo, Jugoslavija je bila jedna ozbiljna država koja je ulagala u kvalitet. Tada narodnjak nije mogao bit na televiziji ako mu staviš pečat šund. Zamisli to sad. A ovo došla liberalizacija, ljudi otvaraju radiostanice, prde, jebote, na radiju. Mi smo morali vježbat dvije godine da se pojavimo na jednoj emisiji koja je srednja sarajevska hronika.
Ali dobro, šta je značilo kad se tu pojaviš. Je li to bila neka instant popularnost?
– Pa onda si faca odma. Jer nisi se ti mogao pojavit. Sad se prvo pojavi na televiziji, pa onda snima spot. Mislim, bezveze. Mi smo morali znat svirat, pa bit predgrupe ozbiljnim benodvima, izlazili smo kao predgrupa Idolima, Čorbi, da bi ljudi čuli za nas. Poslije dvije godine stigneš na televiziju. Ali kad se pojaviš, ti si faca. Sad je to sve drugačije. Neću da poredim to i ovo vrijeme, jer ono je 100 metara iznad. Evo da ti ilustriramo koliko je Sarajevo bilo jako. Kad smo prvi put trebali da idemo svirati u Zagreb, u Kulušiću, to je kultuno mjesto, nas su zovnuli, mi smo izdali ploču 1988. Onaj menadžer je izlijepio cijeli Zagreb, samo plakati Mjesečari, Sarajevo. Mi nismo bili neki veliki bend. Ali je to Sarajevo privuklo publiku. Kad sam došao u hotel Dubrovnik, to je na Cvjetnom trgu, vidim red sto metara. Toliko su ljudi bili iskompleksirani Sarajevom. Nije ih privukla moja grupa.
Zabranjeno pušenje je u Kulušiću imalo dvije kultne svirke, 1984. i 1985.
– Ma oni su utrli put. Svi ti bendovi. Niko nije ni čuo za nas, ali su došli da vide šta dolazi iz Sarajeva. I fala toj generaciji prije nas što je to razbila. Ja ti samo govorim koja je bila snaga Sarajevo. Sarajevo je, odgovorno tvrdim, bilo glavni grad Jugoslavije u svemu. U sportu, u muzici itd.
U kulturi?
– Da, bilo je i književnika, umjetnika. Danas, mislim, izvini na tvom zanimanju, al’ to više niko ne cijeni. Moji su roditelji bili novinari. I uvijek se govorilo: “Roditelji mu novinari”. Sad je drugačiji status ljudi. Ovdje je bitno šta si ukr’o, jel ti tata privatizov’o nešto itd. Znači, mjerila su drugačija. Ovo je jedan totalni moralni pad u odnosi na one Titove pionire, gdje smo se mi zaklinjali.
A šta misliš što je do toga došlo?
– Desilo se da su političari svojim primjerom pokazali da se krade, da se otima, da se prave nacionalna poređenja, sve što ne valja je došlo u ovom pravcu. Prije je bio fol ići i u pozorište, bili su glumci poznati… Danas je to sve zanemareno, vidimo samo neki biznis, politika… Ma nema ni biznisa. Al’ dobro, to nije ni bitno. Al’ nemamo ni bendova. Mi smo onda imali Dom mladih, gdje smo svi vježbali. Pa je bio prostor u Trasi. Svi su imali gdje vježbat. A druga stvar, desi se poneki incident. Ne kažem ja. Kao Dubioza kolektiv, šta ja znam, ona dva repera…
Helem nejse?
– Jest. Imamo mi talentovanih ljudi i sad, ali prostor i interesovanje su manji. Znaš. Jer danas Johnny iz Azre, za kojeg smo mi ginuli, ne bi prodao 300 ploča.
A promijenile su se stvari i globalno, nije rock više muzika koja se dobro prodaje.
– Ali ovdje ne postoji nikakva muzika. U tom pravcu, mislim u količini…
Misliš da nemamo scenu?
– Ma ovdje imamo samo incidente. Dubioza, Helem nejse, pa i ovo šire oblasti. Nemamo jednu redovnu scenu. Ja ne govorim samo o muzici, govorim ti i o književnosti, o dramskim piscima, glumcima… Jednostavno, industrija umjetnosti je ovdje nula. Ljudi su polupismeni, tako da je teško biti novinar. Ti možeš napisat najbolji članak, al’ niko ti to neće čitat. Svi čitaju samo crnu hroniku.
Vidiš, govorio si o jednom gradu kulture, gradu sporta, a to bi sada trebao biti grad politike. Politički grad.
– Ma nije, ovo je sad jedna kasaba. Ti nisi živio, u predratnom Sarajevo, nisi imao te godine…
Ma nisam, ja sam se tada tek rodio.
– Eh, tako da ti kažem, nažalost, volio bi i ja da se ne sjećam. I eto tako, bilo je stvarno divno živjet u Sarajevu tih godina. Zamisli, imao si tramvaje koji su vozili do pet ujutro. Diskoteke. Zamisli, imao si u isto vrijeme pet diskoteka koje su radile, svaki dan je bilo puno. Sloga, to nije mali prostor, bila je puna non-stop. Pa diskoteke Beograd, Evropa, Teatar, znači grad je živio punim plučima. Sad u 11 sati…
A ovaj Kaktus na Skenderiji?
– E to su malo starije generacije, dobro da znaš i za to. Kaktus i Sloga, dok je Čičak pušt’o muziku, tu su svirali još Dugme i ovo, al’ ja tad još nisam bio.
Ti si generacija poslije.
– Jest. I eto tako sam volio to, jer je čitav grad volio. Sve zavisi kad se rodiš. Poslije toga smo snimili prvu ploču, pa drugu ploču, a usput sam završio pravo.
E to nikako da pitam, uz sve ovo, otkud paralelno pravo?
– Usput, pošto su me roditelji uvijek tjerali da studiram, mada mi je to bilo najmrže, ali imao sam ograničenja. Kad smo ono trebali svirat u Kulušiću, mama mi je govorila: “Ne možeš ići svirat, nisi položio Rimsko pravo”. Pa sam to nekako sklep’o. Međutim, kad je počeo rat, pošto su puno padale granate, ja sam otišao na Sud, nije više bilo ništa od muzike. Ustvari, mi smo jedini bend koji je ostao ovdje. Ali, taj moj neki bliži dodir sa pravom, pošto su padale granate ja sam spavao na Sudu do 1994. Tako sam naučio pravo. Međutim, mi smo održali koncert 1994. Vidiš ono tamo sivo?
Ono uokvireno – Mjesečari?
– To ti je karta iz Sloge 1994. Vidiš datum? 1994. To je bilo prepuno. Tu su se prvi put pojavile i Erogene zone, i Mahir Beathouse i šta ja znam. Mi smo napravili jedan ratni koncert koji je bio pravo dobar. I tako eto, dali smo da se pojave i ti mlađi bendovi. Poslije toga smo 1996. otišli na turneju, ali ja sam sve više počinjao da se bavim razvodima brakova da bi mogao svirat.
A kako je krenulo baš sa razvodima brakova?
– Pa zato nisu zahtjevali da budem ovdje stalno. Nego dođem, razvedem ljude, dok dobijem poziv ja završim turneju. Išao sam na turneje po čitavoj Bosni, nema mjesta gdje nisam svir’o. Krenem Sarajevo, Olovo, Kladanj, Živinice, Đurđevik, Tuzla, Lukavac, Brijesnica Gornja i Donja itd. Mi smo držali da je pravi bend onaj koja svagdje svira. Pa makar pred pet ljudi, ali samo da se pojaviš. I što je bilo tačno, to mi je rek’o Čičak. Poslije toga, deseti put bude puna dvorana, ne slušaju samo narodnjake. Ali to je jedan put bez povratka. I onda, usput je raslo to pravo, pa sam sve više radio krivično pravo i sad sam skroz samo u advokaturi.
Govorio si puno o muzičarima, ali kad spominješ krivično pravo, šta je sa kriminalcima i jalijom onog vremena? I o tome se danas puno priča.
– Koja jalija?
Pa te 80-te, pa bio Ćelo, Juka, Brne…
– Brne je bio roker. Išao je koncerte Alivina Leeja. Bio je vođa pank-rokera. Ja sam ga upoznao na koncertu Električnog orgazma, gdje je udarao pankere po glavi.
Na nekom blogu sam čitao da je bio darker, furao neki vamp fazon.
– Nije, bio je punker, ja ga dobro znam. Bio je visok ko Ćelo, al’ nije mog’o sa Ćelom fizički. Ćelo je bio veći mangaš. Nije se ni Brne bojao nikog, ali je on više bio kao vođa rokera, što nije bio Ćelo, Ćelo je bio vođa mangupa, on je bio level više. Al Brne s nama dođe na kocert, svira Električni orgazam, i dođu oni prvi pankeri sa onim cvikama, on ih sve lupa poglavi i viče bzzzzzzzzzzzzzz. To je sve bilo dječije i naivno. Ali te opali dobro po glavi. To se zvalo zuca. Kao, da pogodiš ko te opalio po glavi. Al’ on te baš pukne. Znam kad je na koncertu Alivina Leeja žvakao žilet, pa ga murija prebila. To je bio jedan od prvih koncerata u Zetri. On krenuo da trči i prebila ga murija. Ali to su bili rokerski i pankerski dueli. Ali nisu bili ti predratni jalijaši popularni. Bili su popularni Brega i ovi. Curice su uvijek išle za muzičarima. Samo u ratu su malo išle za kriminalcima. Tada kad dođeš u Centralni, pa imaju one posjete, bile su najljepše cure, jer to bio neki takav vakat. Tako da smo tu izgubili muzičare, svi su htjeli da liče na kriminalce, bildali su, bili razvijeni, krali, pucali nekad i bezveze, a onda je to polako prošlo. Kad su vidjeli da ne mogu stić ove političare mafijaše, što kroz faks ukradu dva miliona maraka, onda su odustali.
Misliš da su likovi kojim je „Kum“ bio fora na kraju postali glavni?
– Jest.
A kako ti je u svemu tome Halid Bešlić bio prvi klijent?
– Ja sam s Halidom išao na turneje. Imao sam ozvučenje. Halid mi je bio prvi klijent, a onda Dino Merlin. Dino mi rekao da napravim udruženje za izvođačka prava, pa sam to i napravio. Dinu puno cijenim, kao i Halida. Advokatura je to, što imaš više prijatelja imaš više i posla. Nije normalno da Halid sad traži nekog advokata, niti on njih zna, nego zna Omara Mjesečara. Čuo sam da si advokat, daj mi ovo napravi. Kupovao sam mu stanove, benzinsku pumpu itd. Njega sam zastupao u građansko-pravnim odnosima, kao i Dinu, neke vikendice itd. To su sve bili moji drugovi.
A nekako si ušao u urabanu legendu.
– Znaš šta, ne volim da čujem riječ legenda, jer to znači da sam bivši.
Hahahaha, dobro, spomenuo si Helem nejse, oni su te ubacili u jednu epizodu animiranog serijala „Bruca, Braca, Bruda, Brada“, jesil to gledao?
– Ja njih ne poznajem, a jako su talentovani, i slušao sam ih. A crtani sam taj gledao i stvarno je dobar. Al’ to su ti incidenti. Ti sad njih pitaj jel im ministarstvo dalo 100 hiljada, k’o što je Makedonija dala Tošetu Proeskom. Nisu. Niko ih ne pomaže, zato ti ljudi… Ovdje bit umjetnik, ja sam bio do pola, pa sam se borio svaki dan kako ću da kupim kutiju cigara. Bio sam ovdje čitav rat i htio sam da obilježim 15 godina Mjesečara. Kakvi smo takvi bili kao bend, ipak smo bili jedini bend s pločom koji je ostao čitav rat, i onda mi je na 50 strana Bh Telecom odgovorio da to neće sponzorisat. A dolazi Joksimović, ili Džinović koji je davno pobjeg’o u Beograd, i njima daju donaciju. Ovdje, jednostavno, sam grad ne stoji iza svojih ljudi.
Dobro, a šta misliš što je to tako?
– Zato što je ovo grad idiota. Nepismeni ljudi vode kulturu. Oni su dozvolili da Milić Vukašinović ode iz Sarajeva, jer nema čovjek šta da jede.
Ne može Tifa popravljat vodu, pokušao mu sredit da bude istaknuti samostalni umjetnik
Je li i Tifa zbog toga otišao?
– Gledaj, reći ću ti šta je prava država. U Kraljevini Jugoslaviji, kad je bio kralj Aleksandar, živio je umjetnik pod imenom Tin Ujević. Kralj je odredio da mu se svaki mjesec daje apanaža, to je kao neka penzija, da živi u Zagrebu, jer su smatrali da je korisno da takav čovjek šeta kroz grad. A imao si ovdje Milića Vukašinovića, koji bio čitav rat ovdje, i na kraju ga niko nije podrž’o. Ili Tifu. Ja iš’o da mu pokušam sredit da bude ono…
Istaknuti samostalni umjetnik?
– Jest, to. Onaj mi je tamo dao sto papira, a tamo su sve djeca političara bila osobe od značaja. Ja sam bio, mogu reći, 20 godina muzičar i nisam bio vrh umjetnik. A Tifa je vrh umjetnik, kao i Mića. I kad pustiš da takvi biseri odu u drugi grad, pa ne znam… Onda mi nemamo šta pričat. Ovdje ne treba pisat, ovdje ne treba svirat. Eto, ti si govorio o tom Helem nejse, i stvarno su dobri. Pa daj im milion da naprave te filmove, da naprave brend od Sarajeva. Ja ih ne znam, nemam razloga da govorim. Ali eto, tad 1997. sam bio jedini još u Sarajevu koji je imao ploču i taj Telecom me odjeb’o. Mnogo im je važnije bilo da svira Joksimović. Nebitno je, nek je on 10 puta bolji od Mjesečara, al on nije bio taj grad. Zato više nemaš nikoga. Ti kad meni kažeš da si novinar, meni tebe žao. Bolje da staneš na pijacu i prodaješ staru garderobu.
A dobro…
– Pa ja znam šta govorim. Govorim po sebi, ne govrim po tebi, ja te ne potcjenjujem, nego govorim ti da ovdje svako ko ima veze s mozgom je potcijenjen. Znači, voditelj, bilo šta, razumiješ, u to se ne ulaže. I zato imamo krepanere i više nemaš nikave prave i ozbiljne priče.
Dobro, takva je politika, a šta je sa pravosuđem, to komentarišeš ili ne komnetarišeš?
– Pa pravosuđe je k’o pravosuđe. Pravosuđe funkcioniše. Razumiješ. Urade se neke stvari. Ovo sad, ljudi ne mogu da se bore sa ovom količinom korupcije. Shvataš. Isto kao i džeparoši. Svaki dan neko skače na šlajpek. Tako ti je i ovdje. I ovdje je nenormalno, oni su prezatrpani. Nije stvar Tužilaštva, nego nisu napravili, ljudi koji su trebali, zdravu okolinu. Da se ljudi trude da budu nešto u životu. A oni svojim hapanjem, prevarama, korupcijama čine da ljudi izgube volju da budu umjetnici, pisci, voditelji. Razumiješ. Jer ne može Tifa otić popravit nekom vodu i uzet petobanku da preživi. Shvataš. Jer on je umjetnik. Slavuj. I ti si pustio slavuja na zimu da rikne. E sad ga Brega povuk’o u Beograd i eto. Al’ ti govorim, Sarajevo se samo ogradilo od sebe. Od sebe. A to su sve ljudi koji nisu kvalitetni u rukovodstvu države. Gledaju samo kako će sebe uhljebit itd. Nikad nisam bio ni u kakvoj stranci, a bio sam čitav rat ovdje. Nisam mog’o dobit donaciju od jebenog Telecoma, razumiješ, a snimao sam bar te ratne pjesme. Tako o pravosuđu, ja veoma dobro radim taj posao zato što nisam emotivan kao u muzici. Vidiš kako se upalim kad govorim o umjetnosti. Ali kad je čovjek hladnokrvan, u predmetima gdje se gubi glava, gdje su kazne deset, dvadeset hiljada, bolje radi nego kad ima emociju. Zato što bolje ocijeniš svoj položaj, gdje treba nagodba, gdje teba ići na sud…
Znaš šta me uvijek zanimalo, kad dobiješ ročište, jel advokati, kao u fudbalu, odmah gledaju ko je sudija?
– Pa, gledaju se dokazi, to će ti reć i moja kolegica. Mislim, dobra je stvar ako je sudija dobar, ali mnogo je važnije kakvi su dokazi. Kako je tužilac izgradio optužnicu na koju se naslanja, znaš. (Zvoni telefon). Klijent me zove. Eto roki, imaš li još neko pitanje? Jesam li ti išta promrmlj’o.
Ma dosta je, ako ti misliš da smo nešto propustili…
– Pa eto, mislim da ti je to – to. Da ne peglaš ljude. Ti to sad skroji prema sebi. Imaš ove slike, ploče, sve to.
Ma ja ću sve kako si govorio.
– Ma ti, paša, radi kako hoćeš. Živimo u zemlji gdje ljudi pročitaju samo naslov.