Tako šetam kroz park mog maltezera dok gazimo lišće u raznim bojama, prosto se razlivaju kao veliko umjetničko djelo, sjedi na klupi čovjek, čini mi se da gleda u prazno.
Kao pijani kralj razočaran u život. Takve sam viđala! Sjela sam konačno, misleći da me ništa neće pitati. Miruje sve oko nas u svemiru, u kosmosu tišina, tek progovori, a crne kose i oči crne neobične.
Pitao me je da li ću mu roditi četvoro djece? Rekla sam, DA! I dalje je gledao u nebo razlivenih jesenjih boja i ćutao. Otišla sam sa Kokijem, vjerujem da i danas čeka na klupi pijani kralj koji ne može kupiti novcem ono što želi.