Djevojka Giuseppina Giuliano zasad nema ništa protiv. Ovako izgleda dnevna rutina “superputnika” kako su je prozvali talijanski mediji. Svaki dan 29- godišnja Giuseppina Giuliano iz Napulja ( Italija) ustaje u 3.30, doručkuje i sprema se za posao. Ali ona ne radi u Napulju, nego u Milanu. Putuje oko 1.600 kilometara da bi radila kao zaposlenica u umjetničkoj školi 800 kilometara u odlasku, 800 kilometara u povratku. Svoju dnevnu rutinu opisala je za talijanske novine a prenosi švicarski Blick.
Još uvijek živi s roditeljima i vozi se autobusom od porodične kuće u Napulju do glavne željezničke stanice. U 5:09 ujutro ukrca se na brzi voz za Milano, piše Tuzlanski.ba.
Nakon vožnje od nekoliko sati, Talijanka počinje svoju smjenu u umjetničkoj školi Boccioni na Piazzale Arduino tačno u 10 sati, prenosi Fenix-magazin. Troškovi stanovanja su previsoki u Milanu Navečer se vraća nazad. Završava posao u 17 sati, sjeda na voz u 18:20 i kući je u 22:53. Ona i večera u vozu. Tako putuje i radi od septembra. Njezina priča dospjela je na naslovnice u Italiji. Nikada nisam dobila toliko pažnje, rekla je Giuseppina Giuliano. “Moram reći da mi posao uopće nije težak, kao ni putovanje vozom”, kaže za novine – iako kaže da od djetinjstva boluje od plućne bolesti. Glavni razlog suludog putovanja na posao su visoki troškovi života u sjevernotalijanskoj metropoli Milanu. Tamo je najam dvosobnog stana i do 1.800 eura. No njezina mjesečna plata iznosi samo 1.165 eura.
Zahvaljujući putovanju na posao, može čak i uštedjeti dio svoje plate. Prema vlastitim izjavama, superputnica plaća samo oko 400 eura mjesečno za putne troškove. Ona kupuje karte unaprijed i skuplja bodove za putovanja. Na kraju mjeseca život u vozu košta je oko 400 eura. Odlučila sam nastaviti Uopšte ne žali zbog odluke da ostane s roditeljima u Napulju. “Odlučna sam nastaviti”, kaže ona. “Svako je slobodan odlučiti kako želi oblikovati svoj život, a ja sam donijela svoju odluku”, kaže mlada Talijanka.
U jednom trenutku ću se vjerovatno preseliti u Milano. “Sada sam još mlada i mogu podnijeti umor, ali kako godine prolaze, ne mislim tako”, kaže ona. Vjeruje da će u kulturnoj metropoli u budućnosti pronaći povoljan smještaj. Zato je apelovala na stanovnike Milana: “Možda među svim ljudima koji su čuli moju priču postoji netko dobrog srca koji ima sobu ili mali stan u blizini Milana i htio bi mi ga iznajmiti:“