I nije čudno da je Klingbeil to izrekao upravo u Poljskoj, zemlji koja je u povijesti uvijek imala problema sa svojim susjedom, a danas je to Rusija. Na pravi je način to objasnio poljski premijer Matusz Morawiecki:
“Poljsko društvo i poljska država vjerojatno su jedini u Europi istovremeno čvrsto proeuropski i proamerički. Zato smo prirodna spojnica za integraciju ovih dviju političkih dimenzija, što je vrlo važno sa stajališta psihologije, politike i ekonomije”, rekao je Morawiecki za američki Newsweek nekoliko mjeseci prije Putinove invazije na Ukrajinu.
Rastuću stratešku važnost Poljske nedavno je potvrdio i američki predsjednik Joe Biden rekavši kako je u mladosti svoje prezime htio polonizirati u Bidenski, kako bi se poistovjetio s poljskim iseljenicima u Americi. Iako je posrijedi možda američka diplomatska ljubaznost, Financial Times smatra da je u Bidenovim očima Poljska ključna točka obrane Europe i NATO-a, piše Jutarnji.hr.
U dubokoj je povijesnoj pozadini aktualnog rasta prestiža Poljske činjenica kako je ova zemlja, u savezu s Litvom, nekoliko stoljeća doista bila europska velesila!
Najslikovitija je ilustracija te činjenice epohalna obrana Beča od velikog pohoda Osmanskog Carstva 1683., kad je poljski kralj Jan Sobjeski sa svojim krilatim husarima, uz koje su bili i vojnici iz tadašnjih brojnih njemačkih država, u odlučnom jurišu rastjerao osmansku vojsku.
Pola stoljeća ranije Poljsko-litavska unija dosegnula je svoj najveći opseg i protezala se od Baltika do ušća rijeke Dnjepar u Crno more. Osim Poljske i Litve i najvećeg dijela današnje Ukrajine, ova je unija obuhvaćala najveći dio današnje Estonije te čitavu Latviju i Bjelorusiju.
Osnivačem poljske države smatra se Pjast, osnivač dinastija Pjastovića, koja je krajem 10. stoljeća stvorila samostalnu Poljsku čije je granice priznao papa. Jedan od ključnih trenutaka poljske povijesti zbio se nepuna četiri stoljeća kasnije, kad je na poljsko prijestolje došao Ludovik I. iz francuske dinastije Anžuvinaca. Ova vrlo ambiciozna obitelj vladala je u Engleskoj i Napuljskim Kraljevstvom na jugu Italije, odakle je u Poljsku dospjela preko Hrvatske i Ugarske, u čemu je važnu ulogu igrao hrvatski ban i gospodar Bosne Pavo Šubić.
Ludovik I. Anžuvinac u drugoj je polovini 14. stoljeća s hrvatske obale Jadrana istjerao Mlečane te je svoje vrhovništvo nametnuo Srbiji, Bugarskoj, Moldaviji i Vlaškoj, koje je namjeravao prisiliti da prihvate katoličku vjeru. Kad je Ludovik postao poljski kralj, Hrvatska se našla u sastavu srednjoeuropskog imperija Anžuvinaca, koje se protezalo od Poljske do Jadrana i gotovo do obala Crnog mora.
S obzirom na to da je na ovako velikom području imao pune ruke posla, Ludovik je rijetko dolazio u Poljsku, gdje je za kraljicu ostavio svoju kćer Jadvigu te je poljskim velikašima potvrdio vrlo velike povlastice, koje su kasniji vladari još proširili. Nakon Ludovikove smrti poljski su velikaši njegovu kćer Jadvigu, tada djevojčicu od nepunih 11 godina, okrunili za svoju kraljicu te su je udali za velikog kneza Litve Jagela, koji je imao 34 godine i bio je vrlo uspješan poganski vojskovođa. Naime, Jagelo i Litavci bili su strah i trepet istočne Europe u toj mjeri da su pobijedili strašne Mongole i osvojili zapadni dio današnje Ukrajine s kulturno-političkim središtem Kijevom, iz kojega su primili staroslavensko jezično nasljeđe Ćirila i Metoda.
Jagelovo primanje kršćanstva
Iako Jagelo nije posebno volio ni kršćanstvo ni Poljake, on je, u želji da dobije Jadviginu ruku i poljsku kraljevsku krunu, prihvatio kršćanstvo. Ovaj savez s Poljskom bio je važan za Litvu zbog obrane od njemačkih Teutonskih viteza na Baltiku, ali i zbog ratova s ruskim kneževinama na istoku.
Kraljica Jadviga bila je inteligentna, obrazovana i pobožna djevojka koja je svoj kratki život posvetila pomaganju siromašnima, te je nakon smrti 1399. svoje golemo osobno bogatstvo ostavila za utemeljenje Jagelonskog sveučilišta u Krakovu, koje je vrlo poznato i danas.
Vladarska obitelj Jagelovića povezala je Poljsku i Litvu, što se pokazalo vrlo uspješnim projektom. Unutar ovog saveza jačao je utjecaj poljskog jezika i poljske kulture, kako u Litvi tako i na područjima današnje Ukrajine, koja su nakon dva stoljeća litavske vlasti pripala Poljskoj. Za budućnost ove zajednice država odlučan je bio Lublinski sporazum iz 1569., kojim su poljski i litavski velikaši stvorili državnu uniju, koja je u stvarnosti bila plemićka republika s izabranim kraljem na čelu.
Poljsko-litavska unija donijela je i širenje katoličke vjere, ali i poljske plemićke kulture, koja je postala važan temelj uređenja nove državne zajednice u kojoj su vlast imali velikaši različitog etničkog podrijetla i vjerskog opredjeljenja. Nakon svega uslijedila je i Brestlitovska unija, ujedinjenje pravoslavnih metropolitanskih područja u sastavu Poljsko-litavske unije, s Katoličkom crkvom. Ujedinjenje je uspostavljeno u Rimu 1595., a potvrđeno na sinodi u Brest-Litovsku (danas Brest) 1596. godine.
Rimskoga papu i dogme Katoličke crkve prihvatio je najveći dio pravoslavnoga svećenstva i manji dio vjernika. Unijatska crkva sačuvala je vlastito bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku, julijanski kalendar, posebnu hijerarhiju, znatnu upravnu samostalnost i mogućnost ređenja oženjenih za svećenike. U političkom smislu, Brestlitovska unija označivala je pokušaj smanjivanja ovisnosti bjeloruskih i ukrajinskih zemalja Poljsko-litavske unije o Ruskoj crkvi u Moskvi.
Kompletan tekst čitajte OVDJE.