“Razmišljajući šta ću napisati ovo jula, zatekoh se kako mi misli dolaze na engleskom jeziku. Prepadne me to. Posrami me, iako već petu godinu živim svakodnevno tim jezikom i iako se posljednjih deset godina školujem na tom, srcu stranom jeziku. Odakle taj strah? Odakle taj stid?”, započela je.
Dalje je navela da ne želi izgubiti niti dozvoliti da izblijedi ono jedino što nam nikada ne mogu oduzeti, a pokušali su – naš identitet i tradiciju.
“Oni prije nas kolektivno su branili našu kulturu. Sada je red na nama. Neko bi rekao da je to težak dug, a ja ga vidim kao najdraži put. Za ovu tridesetu godišnjicu želim da nas sve podsjetim na beskrajno bogatstvo naše kulture. Ove godine, odlučila sam govoriti o naslijeđu. I zato sjedim ovdje, u dimijama, pored mezara svog oca, žrtve genocida u Srebrenici. Da pokažem da naša kultura živi. Da smo još uvijek ovdje. Da moje srce, čak i kad mislim na drugim jezicima, pripada Bosni i Hercegovini”, napisala je.
Na kraju je navela da već nekoliko godina pokazuje trenutke koje je željela proživjeti sa svojim ocem i da danas želi svima nama dati nadu i pokazati trenutke koje živi za svog oca.
Ona je ranije u razgovoru za Klix.ba rekla kako je njen otac imao 22 godine kada je ubijen te da im je poznato da je umro u uniformi, nenaoružan. Ni danas ne zna njegov tačan put.
“Mama se nekako, trudna sa mnom, dokopala Tuzle pa onda Sarajeva. Ne želim upoređivati svoju bol, ali i dalje je prisutna. Ne znam postoji li veća bol i kakva ona mora biti da prevaziđe onu gdje osoba nadživi svog oca i to nedužno oduzetog”, rekla je.