Prije rata u BiH 1992.-1995. godine, Vogošća je bila jako i prepoznatljivo industrijsko mjesto, mjesto brojnih i vještih metalaca. Rijeka od 12.500 radnika svakodnvno je hrlila ka industrijskoj zoni UNIS-ovih tvornica. O malim zanatima malo ko je mislio. Danas u toj zoni kao da je život stao.
U samom naselju, pored velikog broja nezaposlenih metalaca, nema ko da napravi ni običan ključ zabravu, a kamo li da napravi, ili iskuje, nešto značajnije od „ljutg“ metala.
Jedan od „posljednjih Mohikanaca“ metalskog posla jeste kovač Mujo Alić koji u zaseoku Garež, vogošćanske Mjesne zajednice Gora, ima malu kovačku radnju.
-Kovačkim poslom danas se više bavim iz hobija negoli iz neke potrebe u okviru koje bih zaradio neka sredstva potrebna za preživljavanje, kaže Mujo Alić, koji, uprkos godnama, „uplovio“ je u 71, ne dozvoljava da se ugasi tradicija kovačkog zanimanja.
Zbog traktora i drugih poljoprivrednih mašina malo ko danas, sa konjskom zapregom, obavlja neki posao, tako da za kovanjem potkovica, klanfi, klinova, eksera i slčnih proizvoda sve manje ima potreba. Iako rijetki svraćaju do moje kovačke radnje ne prestajem da se bavim ovim poslom. Uglavnom se poslovisvode na kovanje noževa, ponekog nakovnja za otkivnje kosa, kosa, trnokopa i slično. Počeo sam sa kovanjem i nekih metalnih suvenira prepoznatljivih za Vogošću i njene prirodne ljepote.
Njegove vrijedne ruke naprave ono što danas skoro niko više ne radi. Ručno izrađuje razne predmete od željeza i čelika, ali i posuđe, alate, ograde i mašine za domaćinstvo.
-Šteta što ovaj i slični zanati izumiru. Spreman sam, ukoliko nadležni budu imali sluha, da svoje vještine prenesem na mlade. „Mala škola kovanja“ mogla bi, porede privrednog, biti interesantna i za promociju turistička znamenitosti ovog kraja. Sve što zamislim mogu da i iskujem. Kad mi padne neka dobra ideja znam u svojoj radnji raditi do duboko u noć. Iz nje se zna zaoriti i pjesma „Mujo kuje kona po mjesecu“, kaže Mujo Alić. (E. Muračević)