Osim žena, a sada i muškaraca, djeca su uvijek žrtve porodičnog nasilja, upozoreno je na panelu.
– Djeca su uvijek žrtve nasilja bez obzira na to jesu li bila žrtve ili nisu. Sam čin da prisustvuju, stavlja ih u položaj indirektne žrtve nasilja – rekla je psihologinja Dijana Tadić, izvršna direktorica Udruženja “Žena BiH” Mostar i Sigurne kuće.
Kako je objasnila, ono što može biti opasno je da ta djeca uče po obrascu ponašanja svoga roditelja, jer nemaju puno izbora te kasnije postaju nasilnici prema svojoj djeci ili supružnicima itd.
– S druge strane, često tako zlostavljana djeca u djetinjstvu direktno ili indirektno razvijaju neka druga asocijalna ponašanja, odnosno destruktivna, pa su sklona samopovređivanju, povlačenju u sebe, depresiji i slično – istaknula je Tadić.
Napominje kako, naravno, ima izuzetaka u slučaju kad se toj djeci pruži adekvatna pomoć ili sigurno okruženje.
U Sigurnoj kući u vrijeme pandemije bilo sedamdeset žrtava porodičnog nasilja, a kod rodbine i više
Ističe kako su trenutno tri osobe na smještaju u Sigurnoj kući, dok ih je u prethodne dvije godine bilo sedamdeset.
– Samo na smještaju u Sigurnoj kući prethodne dvije godine u vrijeme pandemije koronavirusa bilo je sedamdeset osoba, s tim da je puno veći broj onih koji nisu bili smješteni u kuću, ali koriste njihove usluge kao što su besplatno psihosocijalno savjetovanje, psihoterapija i pravna pomoći – kazala je psihologinja Tadić.
Ocjenjuje kako nisu nimalo iznenađeni tim povećanjem s obzirom na to da smo svi bili zatvoreni te da je moralo eskalirati nešto što se dugo trpjelo.
Psihologinja je poručila žrtvama nasilja da, u slučaju da primijete bilo kakvo sumnjivo ponašanje, krenu na neku vrstu savjetovanja ili potraže psihologa, prepričaju nekom iz porodice i dokumentiraju sve, jer dugogodišnje trpljenje nasilja, kako kaže, ostavlja destruktivne posljedice.
– Kada je skroz narušeno samopouzdanje i izgube se socijalni kontakti teško je izaći iz tog kruga nasilja – zaključuje ona.
Policiji najteže dokazati psihičko nasilje
Prvi kontakt u pomoći žrtvi nasilja je policija, a krim istražiteljica MUP-a HNK-a Tanja Marijanović kaže kako je policiji najteže dokazati psihičko nasilje.
– Fizičko nasilje donosi sa sobom tjelesne povrede, ali psihičko se teško dokazuje, pa čak i na sudu, nekada ne uspije. Stoga je bitno dokumentirati, odnosno nekome pričati o nasilju – objašnjava krim istražiteljica MUP-a HNK-a, piše Fena.
Po njenim riječima, policija postupa po Pravilniku o zaštiti žrtava, tj. da se sam počinitelj ukloni s mjesta događaja ili eventualno gdje žrtva stanuje.
Te mjere se, napominje, izriču u roku od 12 sati od samog saznanja kaznenog djela nasilja u porodici. Policija maksimalno može počinitelja nasilja zadržati 24 sata, a ostalo je u nadležnosti tužiteljstva i suda.
Dodaje kako, nažalost, češće žrtve odustaju od prijava koristeći pravo da ne svjedoče protiv nasilnika i vraćaju mu se te da su to uglavnom recidivisti.
Centar godišnje zaprimi do 120 prijava porodičnog nasilja
Prethodne tri godine na godišnjoj razini u Centru za socijalni rad zaprimano je od 90 do 120 prijava nasilja u porodici.
Kako se saznaje od Tomislava Pupića, koordinatora Stručnog tima za zaštitu od nasilja i trgovinu ljudima u Centru za socijalni rad Grada Mostara, posljednjih pet godina nasilje u porodici se značajno povećalo.
Napominje kako se, međutim, odnos muškaraca nasilnika prema ženama nasilnicama promijenio te da je do 2021. godine bio 5:1, a od 2021. taj odnos je 2:1.
O nasilju se priča tek kada se dogodi neka katastrofa
Marko Romić, spec. traumatske psihologije Doma zdravlja Mostar i voditelj Kluba liječenih ovisnika o kockanju poručuje kako je ključna stvar u prevenciji i ohrabrivanju žena, muškaraca i djeca te žrtava općenito da se jave i govore o tome.
– O porodičnom nasilju pričamo samo onda kada se dogodi neka katastrofa, kao što su ubistvo ili samoubistvo i tek tada pokušavamo saznati zašto se to dogodilo. Prečesto otkrijemo da to ima veze s nasiljem koje je dugo trajalo, a u nekim slučajevima i decenijama – napominje Romić.