Ovog, vrlo tihog mladića,dobrog druga i prijatelja, 11.juna 1992. godine uhapsili su pripadnici vojske lokalnih srba i priveli ga u njihov logor “Bunker” kod Pansiona “Kon Tiki” u Vogošći, odakle su ga, dan kasnije, vratili u kućni pritvor. Međutim nije bio dugo na slobodi. Njegove dojučerašnje komšije, oni sa kojima je drugovao, išao u školu, ponovo su došli po njega i odveli ga u nepoznatom pravcu.
Potraga njegove porodice, prijatelja, poznanika, njegovih sapatnika i članova Udruženja “Porodice nestalih Općine Vogošća” za njim trajala je više od tri decenije.
Iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine rekli su da su njegovi posmrtni ostatci; te posmrtni ostatci braće Vlatka i Ratomira Kiša nestalih 1992. godine na području Grbavice, Ćamila Kape nestalog na području Rogatice i Razije Aganović nestale u Foči; u prostorijama JKP Gradska groblja Visoko, identifikovani na osnovu DNK metode.
Inače, posmrtni ostatci Maria Dokića ekshumirani iz masovne grobnice otkrivene na lokalitetu Vlakova 1997. godine. On je bio žrtva Siniše Milića zvanog Mongo, koji je u junu 1992. godine, iz vogošćanskih logora. odveo tridesetak prinudno zatočenih građana, te njih 22 iz te grupe rafalima pobio na području Ilidže i to pred očima vojnika UNPROFOR-a (!!??)
Informaciju o tom zločinu sačinio je Predrag Ćeranić, tadašnji Načelnik Odjeljenja Srpske nacionalne bezbjednosti Ilidža, a sadašnji „ugledni“ građanin Republike srpske.
Da bi sa vlasti, koju je predstavljao, sprao odgovornost, Sinišu Milića, do tada njihovog “heroja” označio je kao drogoraša koji je, dan nakon ove egzekucije, misteriozno umro zbog „konzumiranja velike kolčine droge“ (!!??) Njegovi prijatelji kažu da je ubijen u svom stanu.
Njegovom smrću su nalogodavci zločina nad ovim nedužnim ljudima sa sebe „skinuli“ odgovornost i „oprali se“ pred očima UNPROFOR-a.
Međutim, pred očima porodica ubijenih i pred licem pravde nikada se neće oprati.
Inače, Udruženje “Porodice nestalih Općine Vogošća” traga za još 58 vogošćana koji su tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine prinudno zatočeni u agresorske logore i iz njih odvedeni u nepoznatom pravcu te se o njihovoj sudbini ni danas ništa ne zna.