Je li tome doista tako govorio je naučnik Bojan Polić je u Novom danu s Tihomirom Ladišićem.
Canis dirus, koji se katkad prevodi kao strašni vuk ili strahovuk, vrsta je izumrlog pretpovijesnog vuka.
Teksaška tvrtka Colossal Biosciences priopćila je nekidan da su njihovi istraživači kloniranjem i uređivanjem gena na temelju dvaju drevnih uzoraka DNK strašnog vuka “kreirali” tri životinje – dva mužjaka Romula i Rema i ženku po imenu Khaleesi. Istraživači iz Colossala objasnili su proces oživljavanja izumrle vrste koji uključuje uzimanje krvnih stanica od živog sivog vuka, najbližeg živog rođaka strašnog vuka, i njihovu gensku modifikaciju na 20 različitih mjesta.
“Zapravo se ne radi o oživljavanju strahovuka…”
“Zapravo se ne radi o oživljavanju strahovuka, nego se radi o korištenju nekih gena strahovuka kojeg su znastvenici rekonstruirali i ubacili u genom sivog vuka” pojašnjava Polić i ističe da je na taj način on dobio neke karakteristike te davno izumrle vrste.
“To bi se moglo evenutalno dogoditi ako bismo uspjeli klonirati taj cijeli genom, na način da se netaknuta jezgra neke stanice ubaci u jajnu stanicu i da se zapravo izvrši reprogramiranje jezgre, odnosno vraćanje jezgre u embrionalni status kako bi se započeo embrionalni razvoj. Ako neki DNA stoji 50 tisuća godina radi se o eventualno ostacima genoma, fragmentima koji se mogu pokušati rekonstruirati”, govori znanstvenik.
“Predhistorijske vrste se pokušalo oživjeti. Poput vunastog mamuta kada su u Sibiru pronašli jednu smrznutu ženku pa se pričalo da bi se moglo koristiti jajne stanice slona da bi se ta vrsta oživila, no ta stanica je bila oštećena pa je to praktički neizvedivo. Oko 2000. godine je bio slučaj pirinejskog kozoroga kada je umrla posljednja ženka – tada su uzeli, prije nego što je ona izumrla, njene stanice i pokušali nakon srmti klonirati jedinku tako da su u jajnu stanicu ovce ubacili jezgru njezinih stanica. Uspjeli su u jednom slučaju dobiti novu jedinku, no zbog malformacija je ubrzo uginula”, govori Polić i ističe da je kloniranje kao postupak prilično – neefikasan. To potkrepljuje i sljedećim podatkom:
Za ovcu Dolly, prvu kloniranu životinju bilo je potrebno čak 400 jajnih stanica, ističe on.
“Imate veliku smrtnost jer je vraćanje stanje somatske jezgre vrlo nasumičan proces; ne odvija se u svim jezgrama jednako, nego često nepotpuno. Zato su takvi embriji, fetusi često debeli, ne mogu se poroditi prirodnim putem ili imaju različite druge malformacije”, zaključuje Bojan Polić koji kao glavni problem kloniranja ističe degradaciju i razgradnju DNA tijekom dugog niza godina, pa i stoljeća.
Koliko je nauka daleko došla?
“Postoje istraživanja gdje se sintetski stvaraju nove bakterije od vrlo malih genoma, no za nove vrste primjerice, kompleksnih sisavaca su potrebni genomi od nekoliko milijuna megabaza. Genom je vrlo teško sintetizirati da bi se dobila nova vrsta, no on se može mijenjati; to dugo radimo na miševima i drugim životinjskim vrstama. Tu u Rijeci smo napravili 2003. prve genetski modificirane miševe u Hrvatskoj”, govori i pojašnjava da je to vrlo ciljana mutacija u određenom dijelu genoma, jednog gena čime se istražuje funkcija tog gena, prenosi N1.