Dva klasika iz Sarajeva; Ivanov reditelja Paola Magellia nastalu u produkciji Narodnog pozorišta Sarajevo i predstavu Totovi koju je režirao Andraš Urban, produciranu u Sarajevskom ratnom teatru SARTR-u, te predstavu Noć s Aleksom koja nam dolazi iz Mostara, čiju režiju potpisuje Ivica Buljan, a produkciju Hrvatsko narodno kazalište Mostar.
Ovogodišnji selektor je Crnogorac Janko Ljumović, je vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore i rukovodilac studijskog programa Drama i pozorište. Diplomirao pozorišnu i radio produkciju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 2000. godine. Na istom fakultetu je 2004. godine magistrirao produkciju u oblasti dramskih umjetnosti. Član je Savjeta Leksikografskog centra i Instituta za jezik i književnost “Petar II Petrović Njegoš” Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) i Upravnog odbora Matice crnogorske. Član je Odbora za pozorišnu i filmsku umjetnost CANU.
Ljumović je, obrazlažući svoj izbor bh. predstava, rekao: “Ostvareni umjetnički kvalitet izvedbi referiše na repertoarsku politiku teatara koja u postavci svjetskih klasika ne dovodi uvijek do toga da oni postaju „naši“. A upravo se to u slučaju “Ivanova” i “Totova” desilo. Čehovljev “Ivanov” Narodnog pozorišta u Sarajevu i “Totovi”, Ištvana Erkenja Sarajevskog ratnog teatra SARTR na najbolji način postižu taj cilj, da djela dramske klasike, djela velikih svjetskih i evropskih književnosti u rediteljskom čitanju i u izvedbi glumaca oba pozorišta učine tako „našim“. „Lakši“ zadatak je imao Marko Tomaš, sa svojim kabareom agonijom u tri čina. Čitanje grada kroz njegovog pjesnika u mediju pozorišta, svjedoči da postoje predstave koje moraju da se dese i da ispričaju priču iz duha savremenosti, da kroz poetsko nadiđu istorijsko, i da je ponosna zemlja i njeni gradovi koji imaju takve književnike, i klasike i savremene pisce.”
Paolo Mađeli režira predstavu koja donosi radost i izvrsnost glumačke igre Ansambla Narodnog pozorišta u Sarajevu, kojoj doprinosi i dramaturgija scenskog dizajna i muzike. Odbrana ljudskog dostojanstva od poraza, jasno se čita u djelu Čehova i sarajevskoj predstavi Ivanova.
Ivica Buljan režiju predstave “Noć s Aleksom” gradi suptilno i poetično, i na tom putovanju u dvadesete godine XX vijeka kada će Aleksa Šantić okončati svoj život, pokazuje vrijednost jedne biografije koja počiva na dijalogu sa drugima, kao i to da ima nešto tako snažno u pjesmi sudbine/sevdalinki kao snažnom artefaktu jedne kulturne geografije. Predstava otkriva ljepotu sjećanja, a kultura sjećanja danas kada bi se tako ritualno sprovodila (kao u pozorištu) dovodila bi nas do neupitnih vrijednosti. I još jedno je važno u čitanju ove predstave, razumijevanje da neko mora biti i na periferiji, a ne samo u centru tzv. zbivanja, kako je to svojim životom svjedočio Šantić.
Sarajevski ratni teatar SART i Andraš Urban u pravo vrijeme ili čas, biraju komad koji nastaje kroz iskustvo i traumu II svjetskog rata mađarskog pisca Ištvana Erkenja, a svima njima (i teatru, i reditelju i piscu) je zajedničko da svjedoče borbu protiv fašizma, fašizma koji ne mora ili neće imati lice onog prvobitnog, da parafraziram Borisa Budena. I zaista smijeh jeste važno oružje u borbi protiv fašizma, kao što je važno to što je bosansko-hercegovački teatar beskompromisno politički teatar. Predstava svkedoči da istorija vojne muževnosti traje do dana današnjeg i da ta suluda igra nakon svega u Evropi tokom i krajem prošlog stoljeća, nije završena ni u XXI vijeku.