Sve je veća želja muslimana koji žive u Njemačkoj du budu tu i sahranjeni. Samir Bouaissi ukazuje kako sve više došljaka želi i nakon smrti ostati u Njemačkoj, ali to je dugo vremena bio golemi problem, piše DW.
Bouaissiju je 50 godina i živi u Wuppertalu. Došao je sa porodicom iz Maroka u ovaj njemački grad na Rajni kao dvogodišnje dijete. U Wuppertalu on je predsjednik udruženja Muslimanska groblja Wuppertal. Riječ je o inicijativi za osnivanjem prvog muslimanskog groblja u Njemačkoj kojim bi upravljale isključivo muslimanske zajednice. “Počeli smo raditi na tome 2008. godine”, kaže Bouaissa za DW. Dodaje i kako je još tada bilo jasno kako su Njemačkoj potrebna muslimanska groblja.
Bouaissa je pionir u ovoj oblasti jer, makar je prošlo više od šest decenija od dolaska prvih gastarbajtera muslimanske vjere u Njemačku, za muslimane u novoj domovini ne postoji mogućnost da mrtve sahrane u mezarima i na odgovarajući način.Samir Bouaissa već godinama vodi bitku kako bi i muslimani mogli biti pokopani u Wuppertalu prema svojim običajima.
Država Njemačka jedva da se bavila ovim pitanjem, makar je po njemačkim propisima potpuno isključeno preminulog pokopati bez kovčega, nego kako je muslimanska, a i židovska tradicija, umotanog u platno. Bilo je potrebno mnogo javnih rasprava prije nego što su prve pokrajine odustale od strogog naloga pokapanja u kovčegu. U pokrajinama Saksoniji i Saksoniji-Anhaltu se još čeka promjena zakona, ali Bouaissiju je važno da se o tome uopće raspravlja.
Problem je i na razini općina i gradova: samo na nekim grobljima postoje dijelovi za muslimane, a i tamo je mjesta sve manje i nedovoljno za potrebe.
I proteklih sedmica se iz Berlina čulo upozorenje kako je na nekoliko groblja u gradu gdje postoje muslimanske grobnice već došlo do granica kapaciteta. Bouaissi iz Wuppertala navodi i čitav niz gradova u Njemačkoj na kojima takvih mjesta uopće nema. Ako je neki musliman u njima preminuo, morao se prevoziti i sahranjivati na groblju nekog drugog grada.Nakon dženaze u berlinskoj džamiji, pokojnika ili pokojnicu čeka još dugi put – i to u svjetovnom smislu. Jer tu mjesta za ukop jedva da ima.
Džamija Sehitlik u Berlin-Tempelhofu je džamija Tursko-islamske unije i Instituta za religiju (DITIB). U njoj muslimani porijeklom iz Turske gotovo svakodnevno klanjaju dženaze preminulim članovima porodica. Tu imami obavljaju posljednje molitve i namaze, tu se okupljaju ožalošćeni, a pred džamijom već čeka vozilo pogrebnog preduzeća. Jer pokojnika ili pokojnicu čeka još dug put: kovčezi se odvoze u zračnu luku i avionom, obično redovnim linijama, prevoze u Tursku.
Barem kod prvih naraštaja “gostujućih radnika” je često bila želja biti i sahranjeni “u svojoj staroj domovini”. Već nekoliko desetljeća ova turska unija nudi “pogrebno osiguranje” koje će pokriti troškove transporta. Slične ponude, objašnjava Bouaissi, dostupne su i migrantima iz zemalja poput Maroka, Tunisa i Alžira.
U međuvremenu i njemački pogrebnici su svjesni sve veće potrebe muslimanskih sahrana u Njemačkoj, “već i kao posljedice demografskog razvoja”. Problem je onda za porodicu koja je ostala u Njemačkoj i obilaziti grob, a mlađi naraštaji su sve manje vezani sa zemljom porijekla tako da žele biti i sahranjeni u Njemačkoj. “To je dobra stvar, jer je kultura ispraćaja preminulih zrcalo jednog društva”, kaže za DW glavni sekretar Udruženja grobara Njemačke Stephan Neuser.Njemački propisi su u skladu prije svega s kršćanskim običajima. Kod pripadnika drugih vjera, tu je onda ozbiljan problem s kojima ni pogrebnici ne znaju izaći na kraj.Njegovo udruženje već godinama traži stručnu obuku za ovo zanimanje. Do sada je svako, uz dozvolu za samostalnu djelatnost, mogao otvoriti i pogrebno preduzeće. Neuser smatra kako bi se i pogrebnike trebalo naučiti specifičnosti određenih kultura, vjerskih običaja pa onda i praksa sahrane bez kovčega.
Džamija Sehitlik sa svojim visokim minaretima stoji na raspolaganju za sahranu muslimana u Njemačkoj. Tursko groblje Berlin, najstarije muslimansko groblje u Njemačkoj, smješteno je ovdje još od pruskih vremena – od 1866. godine, odnosno prije osnivanja Njemačkog carstva 1871. godine. Čak i u dvorištu ispred džamije nalazi se nekoliko starih nišana.
Ali ovo groblje je odavno popunjeno, a na susjednom Garnizonskom groblju ima još slobodnih površina. Sve to potiče još iz Prusije, a danas ovo područje između Kreuzberga i Neuköllna pripada multikulturalnom Berlinu.
Tu se odvijao život jednih pored drugih, tipičan za ovaj grad. Upečatljiv je spomenik s natpisom “1914-1918 – Četvrti gardijski grenadirski puk kraljice Auguste i njenih sinova” i rečenicom: “Umrli smo da bi živjela Njemačka, pustite nas da živimo u vama!”. Na toj lokaciji sahranjen je i carev posilni, a tu negdje leže i francuski vojnici i njemački borci iz jugozapadne Afrike, nekadašnje njemačke kolonije koja se nalazila u današnjoj Namibiji.Samo nekoliko koraka od spomenika poginulim vojnicima kolonijalne sile su i grobovi muslimana još iz doba PrusijeSamo nekoliko koraka dalje, po napisima na nišanima na kojima su ispisane riječi na njemačkom, a ne na turskom ili arapskom jeziku, leže umrli s imenima Ismail i Ersin, Sarah i Chukri, Sultan, Sabie i Ibrahim. A mjesta njihovog rođenja su Istanbul ili drugi gradovi u Turskoj, baš kao i Bejrut, Kabul ili Jerusalem.
Neki od muslimanskih nadgrobnih spomenika podsjećaju na munare ili obris džamije. To su noviji grobovi, podignuti prošlih godina i decenija. I nerijetko su umrli imali jedva 20, 30 ili 40 godina kada su otišli na drugi svijet. Na mnogim grobovima nalaze se jedna ili dvije plastične stolice. To su mjesta za tugovanje, a možda i razgovor.
Ali i na ovom groblju je prostor ograničen. U januaru je nadležna služba berlinskog Senata, na upit novinske agencije epd, odgovorila kako bi nova ukopna mjesta za muslimane trebale biti raspoloživa tokom 2023. godine na “najmanje tri druga groblja”. Posljednjih godina sve je veća potražnja za sahranama prema islamskim običajima, ali i za podizanjem tradicionalnih nišana. Stoga je “apsolutno neophodno” razvijati nove koncepte u bliskoj budućnosti.Već i zbog “gužve” na grobljima Njemačke, gotovo je nemoguće držati se tradicije čak i kad je pitanje položaja kako će pokojnik zauvjek ostati ležati. Sve se svodi tek na nadgrobnu ploču…Bouaissi, koji je također lider pokrajinskog ogranka CDU-a u okrugu Wuppertal Vohwinkel, zamjenik predsjednika okružnog ogranka CDU-a u Wuppertalu i predsjedavajući Centralnog vijeća muslimana, to već dugo zna. Već godinama muslimani nisu mogli biti pokopani u Wuppertalu zbog nedostatka prostora i morali su biti prebačeni na groblja u okolini, na primjer u Essenu ili Solingenu. Slična je situacija i s muslimanima u Hildenu, Mettmannu ili drugim dijelovima pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalije.
U osnovi, kako objašnjava Bouaissi, kod muslimanskih grobova su dvije razlike od njemačke prakse: tu je sahrana bez kovčega, a nepoznata je i mogućnost spaljivanja pokojnika. Ali kod groba, tu se radi o “vječnom pravu”: jednom kad je neko sahranjen, ne može biti premješten. Na njemačkim grobljima se u pravilu “iznajmljuje” ukopno mjesto – obično je to 20 godina. Ali ako porodica nakon toga opet ne plati zakup, pokojnik se prebacuje u zajedničku grobnicu.
Od 2008. Bouaissi se s drugim angažiranim djelatnicima trudi naći načina riješiti problem mjesta gdje bi muslimani bili pokopani tu u Njemačkoj. Sad već mnoge muslimanske porodice žele da njihovi preminuli ostanu s njima u Njemačkoj, u njihovoj novoj domovini. Zbog toga je inicijativa za osnivanjem prvog muslimanskog groblja naišla na odobrenje u Gradskog vijeća Wuppertala iz svih političkih stranaka. Takvo prvo groblje u Njemačkoj kojim bi upravljalo islamsko udruženja bi trebalo biti uzor za druge.
Odmah pored njega je najstarije protestantsko groblje u gradu i novo židovsko groblje. “Jedno zajedničko predvorje, ali tri groblja uz tri pogrebna mjesta vjerskog ispraćaja – već to bi moglo biti zanimljivost za učenika ili zainteresirane skupine”.
U Wuppertal i mnoge tvornice s tog područja su u šezdesetima došli “gostujući radnici”. Prvi naraštaji su se još željeli barem mrtvi vratiti u domovinu, ali njihovim potomcima je domovina Njemačka.
Muslimansko groblje je veoma ambiciozan plan. U proteklih 15 godina Bouaissi vodi bitku s njemačkim propisima i javnom upravom, morao se snalaziti u zbrci za šta je nadležna lokalna i općinska uprava, a šta je određeno na razini čitave Njemačke, kad je riječ o zakonu, a kad o propisu ili uredbi. I koja su sva vještačenja potrebne: o očuvanju okoliša i krajolika, o pogodnosti tla… Sve u svemu: danas je ta lokacija i službeno označena kao “zemljište planirano za groblje”. Nakon poplave koja je u ljeto 2021. pogodila i dolinu rijeke Wuper, trenutno se provjerava geološka stabilnost čitavog područja.
Kao argument potrebe otvaranja muslimanskog groblja, Bouaissi podsjeća i na stotine hiljada izbjeglica koje su došle u Njemačku 2015. i nakon toga: “To su često osobe koje nemaju nikakvu mogućnost vratiti se u svoju domovinu. Zato su im potrebna i ukopna mjesta ovdje u Njemačkoj.”