Šta je uzrokovalo time da ovaj vrsni pjevač i autor ne nastavi značajnije koračati estradnom scenom pokušali smo doznati u jednom od naših razgovora sa njim.
U jednom crnogorskom selu u okolini Pljevlja 1962. godine rođen je pjevač Muriz Kurudžija. Sa nepunih 13 godina dolazi u Sarajevo gdje pravi svoje prve muzičke korake. Svirao je harmoniku i pjevao u KUD“Saobracajac” na Alipašinom polju, zatim u KUD “Bratstvo i jedinstvo” u Butmiru, a nakon toga je došla kafana, škola, kako sam voli reći, koju svaki pjevač mora proći.
-Kafana i bavljenje muzikom, su krivci što nikada nisam završio matematiku i fiziku, koju sam bio upisao na Prirodno matematičkom fakultetu, kaže Muriz Kurudžija.
Sa 17 godina javno se, kao autor, predstavlja sa pjesmom “Najljepši je moj rodni kraj”, koju je maestralno otpjevao Šerif Konjević. Već 1983. godine u saradnji sa Nazifom Gljivom snima i svoj prvi album „Štaće meni dukati“. Slijede potom njegovi, vrlo zapaženi, projekti “Žene, čase i godine”, album sevdalinki „Moj zumbule“, te drugi albumi “Srce lutalica”, “Sreću čine male stvari”, “Ako ima nade ti mi ruku daj”, “Vjetrovi tuge”…
-„Vjetrovi tuge“ je 1990. godine bio i posljednji album koji sam snimio BiH, nastavlja Muriz Kurudžija. Neposredno pred rat u BiH otišao sam sa porodicom u Njemačku, a 1992. u Australiju, gdje i danas živim. U međuvremenu sam snimio još nekoliko albuma među kojima su: “Tebi majko misli lete”, “Hiljadu godina”, “Rodna Bosno daleko odosmo”, “Crna dama”, “Da si moja”… Kao autor, nisam previše radio za druge kolege, ali bih ipak naveo neke od njih kojima sam, tu i tamo, dao po neku pjesmu. Tu je, prije svih, Šerif Konjević, pa onda Nihad Alibegović, Ibrahim Jukan, Muhamed Gredelj i moj kolega i prijatelj Selim Sivić, koji, također, živi ovdje u Australiji. Uglavnom sam pisao za sebe. Mnoge moje pjesme ostavile su traga na estradnom polju. Neke od nji su „Nusreta“, “Sreću čine male stvari”, “Rodna Bosno daleko odosmo”…
Kada se očekivalo tvoje značajnije prisustvo na estradi, prosto si nestao sa scene?
-Splet je to različitih okolnosti. Prije svega jedan od najvećih razloga jeste taj što ne živim u BiH ili negdje u Evropi, tako da je jako teško uskladiti boravak na jednoj strani svijeta sa prisustvom na drugoj. S druge strane muzika nije jedino čime se bavim. Ovdje u Australiji se ne može živjeti samo od muzike, pa sam tako “prinuđen” da radim u “firmi” kao i svi drugi ljudi. To mi ne pada teško, jer nikada nisam “živio u oblacima”. Ono što bih mogao reći o sebi je to, da sam sasvim običan, normalan, porodičan čovjek, kojem je Uzvišeni Stvoritelj dao talenat za muziku i glas koji se “može slušati”. Ma, ja jednostavno radim svoj posao kao što to radi automehaničar, vodoinstalater, profesor u školi… Zahvaljujem se svima onim koji su slušali ili još slušaju moju muziku. Ona i jeste rađena zbog njih, ali nisam siguran da ću se odlučiti naneki novi album, bar dok je ovakva užasna situacija na estradi. Svim mojim “pravim kolegama”, a oni znaju ko su, želim puno uspjeha u budućnosti.
Neostvarena želja?
-Neostvarenih želja imam više, a neke od njih su: Duet sa Dinom Merlinom, učešće na koncertu ilahija i kasida u Zetri i jedan mali solistički koncert, ne mora biti u Zetri, ali recimo na Ilidži u sportskoj dvorani.
Estrada nekada i sada?
-Nekadašnja estradna scena se veoma razlikovala od ove sadašnje. Prvo, nije bilo piraterije u ovolikoj mjeri, pa smo mogli lijepo živjeti od prodaje albuma, a nismo imali nikakvih troškova oko snimanja, koji su danas ogromni. Drugo, bilo nas je manje nego što danas ima, tako da se lakše mogao izgraditi neki lični identitet i napraviti neko ime. Moram reći da danas pjeva stvarno svako. Ima svega, i lošeg i dobrog, samo oni koji su dobri, teško mogu da izađu iz tog opšteg haosa koji trenutno vlada. Ima još jedna bitna razlika između estrade nekad i sad. Naime, nama je televizija bila cilj do kojeg se trebalo doći kvalitetom i upornim radom, a danas je to polazna stanica za svakoga ko hoće da se bavi tim poslom, pa bio kvalitetan ili ne, važno je da može platiti učešće u nekoj od emisija. Na žalost. Tu kvalitet ne igra nikakvu ulogu.