Da ne kažem baš da gađa tamo gdje gađa igla injekcije kad se vadi koštana srž. „Čuvari formule“ su, jasno je, film koji će publika voljeti”, piše Muharem Bazdulj u autorskom tekstu.
Četvrtog marta 2013, u Vatikanu se sastala konklava da izabere novog papu nakon što se Benedikt XVI povukao sa trona. Četvrtog marta 2013, Letonija je službeno zatražila dozvolu da se pridruži zoni eura. Četvrtog marta 2013, objavljeno je kako su islamski militanti na sjeveru Malija ubili jednog francuskog vojnika.
Četvrtog marta 2013, u Beogradu je umro Dragoslav Popović, „pionir srpske nuklearne fizike“. Ova poslednja vijest nije objavljena odmah. Porodica je željela da se sahrana obavi u uskom krugu i da ne bude medijske gungule. Osim što je bio „pionir srpske nuklearne fizike“, Popović je bio i centralna ličnost incidenta koji je historija upamtila kao „nuklearnu nesreću u Vinči“, podsjeća Bazdulj u tekstu objavljenom na RTS.
U „Čuvarima formule“, novom filmu Dragana Bjelogrlića, Popovića igra Radivoje Bukvić. To je jedna od onih uloga za kojom dobri glumci žude, uloga sa ogromnim dijapazonom unutrašnjih prelamanja i moralnih nijansiranja, uloga koje su majstorski ispit – tu se vidi je li neko pravi glumac ili nije. Bukvić je taj ispit definitivno položio. Njegova uloga je ovde jedna od onih za kakve se u Americi dobivaju Oskari. S nekim manje ubjedljivim, film bi imao veliki problem.
Naime, sam historijski događaj je bogomdana tema za dokumentarac, ali psihološku dubinu priči ovde daj lik Popovića koju je Bukvić odigrao zaista vrhunski. Da se razumijemo, detalj gdje je Popović među onima koji su ozračeni u nesreći verovatno je najveća „intervencija“ u dokumentarnu podlogu događaja. U stvarnosti je ozračeno šestoro mladih istraživača: Radojko Maksić, Roksanda Dangubić, Draško Grujić, Stjepko Hajduković, Živorad Bogojević i Života Vranić.
U Bjelogrlićevom filmu, ozračenih je četvoro: Dragoslav kao šef projekta, te Radojko (Jovan Jovanović), Rosa (Alisa Radaković) i Života (Ognjen Mićović), kao likovi očito bazirani na stvarnim modelima. Vjernost dokumentarnom u tom smislu se vidi i u činjenici da je jedini koji „ozračenost“ nije preživio i u stvarnosti i u filmu Života (Vranić).
Interesantno je da u prvoj ekranizaciji ovog historijskog događaja, u crno-bijelom TV filmu „Ozračeni“ režisera Žerara Potoa iz 1976, ovih „intervencija“ u stvarnost nema. Otud u tom filmu nema Dragoslava Popovića kao lika.
„Čuvari formule“ počinju in medias res: Četvoro ozračenih stižu na liječenje u Francusku. Odmah na početku im briju glave. U jednom smislu, u smislu narativne logike, to je korisno. Kad pravi „pretapanja“, kad u filmu prelazi iz sadašnjosti u prošlost i obratno, Bjelogrlić može da izbjegne one dosadne „titlovane fusnote“: ovo je nekad, ovo je sada. Svakom gledaocu je po Popovićevom „fenotipu“ jasno da li se radnja dešava „u realnom vremenu“ u Francuskoj ili u prošlosti u Jugoslaviji.
Taj dio filma je izveden vrlo Jvešto i efektno. Ta pretapanja prošlosti i sadašnjosti otkrivaju nam zapravo pozadinu cijelog „vinčanskog projekta“. U tim pretapanjima se ispoljavaju i dvije sugestivne i sjajne epizode: sam Bjelogrlić u ulozi Aleksandra Rankovića te Miki Manojlović u ulozi Pavla Savića.
U nekoj čudnovatoj podudarnosti, u godini u kojoj se navršilo četrdeset godina od Rankovićeve smrti, komplementarno se sastavilo nekoliko umjetničkih vizija o tom zanimljivom čovjeku: od RTS-ove serije „Drug Marko“ preko ovog Bjelogrlićevog filma do feljtona Miljenka Jergovića o 1983. godini u kojem se Rankovićeva smrt nametnula kao gotovo ključni motiv.
U „Čuvarima formule“, Ranković je negativac, čovjek „državnog razloga“ koji ne drži preterano do pojedinačnih ljudskih života. Bjelogrlić tu ulogu iznosi uverljivo, ali nekako taj Ranković biva odveć jednodimenzionalan. Zato je, međutim, Manojlovićev Pavle Savić skoro paradoksalno slojevit, mada cijela uloga jedva da zauzme nekoliko minuta.
Sudeći po medijskim najavama, „Čuvari formule“ su film uz koji neće ići prateća televizijska serija. To je pomalo i neobično u poređenju sa ovdašnjim recentnim standardima. Najbizarnije je, međutim, što bi ovom filmu takva serija zapravo dobro došla.
Ovde je cijeli kontekst prekomplikovan da bi se sa svim detaljima mogao predstaviti u dvosatnom filmu. Otud ovde ima dosta elipsi, ima detalja o kojima će se raspravljati nakon gledanja, ima i momenata koji će pojedinim gledaocima djelovati nemotivisano.
Nema neke posebne političke dimenzije kroz koju bi se objasnila jugoslovenska ideja da se u vlastitom aranžmanu napravi atomska bomba. Postoje okolnosti koje nagovještavaju okvir Hladnog rata, insistiranje da se u Vinči radi sa gorivom iz Sovjetskog Saveza, ali se ne pojašnjava specifična pozicija Jugoslavije zbog koje uostalom i jeste bilo moguće da se „ozračeni“ liječe u Francuskoj.
U kontekstu zapadnih antiiranskih sankcija, u kontekstu rusko-ukrajinskog rata, u kontekstu Nolanovog filma „Openhajmer“ i nedavne serije „Černobil“, atomska energija se doživljava kao nešto opasno s čim bi smeli slobodno da se bave samo „veliki igrači“. Cijeli tekst čutajte OVDJE.