Retrovizor

Mračna priča o Tarzanu sa Balkana, najboljem plivaču svih vremena: Svoju je tajnu odnio u grob 

O Johnnyu Weissmulleru trebalo bi pisati i u filmskim rubrikama, ali prije nego što će postati Tarzan, ovaj doseljenik sa Balkana u Americi je postao prva velika plivačka zvijezda koja je non stop rušila rekorde. 

FOTO: WIKIPEDIA
FOTO: WIKIPEDIA

Bio je nepobjediv. Postavljao je svjetske rekorde kao od šale, ukupno njih 67, iako se tvrdi da ih je bilo više od stotinu. Međutim, nije imao snage da se bavi papirologijom i prijavljuje nova vremena. Dominacija ga je dovela na naslovne strane svih novina. Uprkos svemu tome, neki ga nisu znali. 

Bernard Himan, producent studija “Metro-Goldwyn-Mayer”, poručio mu je da ima predugo ime koje neće stati na tablu iznad ulaza u dvoranu u kojoj će se prikazivati filmski hit. “Moraćemo ga skratiti”, konstatovao je Himan, na šta su ga kolege s čuđenjem upitali: “Zar ti ne čitaš novine? Ovaj čovjek je najbolji plivač na svijetu.” 

To predugo ime glasilo je Johnny Weissmuller. Da li je najdominantniji plivač ikad, može se raspravljati, ali je sasvim jasno da je riječ o prvoj velikoj zvijezdi vodenog sporta, koja je dan danas rame uz rame sa Markom Špicom i Majklom Felpsom. O životu Johnnya Weissmullera Index.hr je spremio jako lijepu priču. 

Bizarno je što ga istorija ne pamti po neviđenim sportskim uspjesima, već po filmskom platnu na kojem je 12 puta glumio kultni fiktivni lik – Tarzana. Zadržao je ime i tako doprinio marketinškom potencijalu filma, a Himan je scenaristima poručio: “Stavite u film puno plivanja jer mu to dobro ide.” 

Gdje je rođen? 

Johnny Weissmuller rođen je 1904. godine pod imenom Janjoš. O njegovom mjestu rođenja vodi se povremena rasprava – da li je na svijet došao 50-ak kilometara od Temišvara, u mjestu Freidorf, nekadašnjoj Austro-Ugarskoj, a sada Rumuniji, ili korijene vuče iz današnjeg srpskog sela Međa. Službeni izvori kažu Freidorf, što nije spriječilo lokalno srpsko stanovništvo da mu u Međi podigne spomenik. 

Janoš je sin majke Elizabet Kerš i oca Petrusa, banatski Nijemci, etnički Nijemci u jugoistočnoj Evropi. Imao je sedam mjeseci kada su se on i njegovi roditelji preselili u Sjedinjene Države. 

U potrazi za boljim životom, putovali su čamcem od Holandije do ostrva Elis 12 dana, a zatim su se nastanili u gradu Vindberu u Pensilvaniji, gdje su 1905. dobili drugog sina Pitera. Amerikanizovali su svoja imena – majka Elizabet, otac Piter, a Janoš Johnny – i 1908. godine našli dom u Čikagu. 

FOTO: TWITTER/SCREENSHOT
FOTO: TWITTER/SCREENSHOT

“Najčudniji zaveslaj koji sam vidio” 

Johnny je bio bolešljivo dijete, toliko da je njegov otac Petar vjerovao da neće doživjeti 30 godina. Sa devet godina obolio je od dječije paralize, a ljekar mu je savjetovao da se bavi sportom. I tako je Johnny sreo vodu. “Ne znam kako da to objasnim. Osjećao sam se kao da sam došao kući. Dođavola, bilo je lakše plivati nego hodati”, rekao je kasnije Johnny Weissmullerr. 

Plivanje u jezeru Mičigen zamenio je klubom “Northside IMCA”. Pridružio mu se lagajući da ima 12 godina iako je imao jednu manje. Da nije mudro izokrenuo istinu, ne bi mogao da ispuni starosnu granicu i uđe u klub. 

S obzirom na rezultate koje je postigao u naredne dve godine, rukovodstvu kluba bi nesumnjivo bilo drago da je lagao. Vajsmiler je bio nedostižan za svoje vršnjake. Očigledni talenat ga je lansirao u Ilinois Atletik, jedan od najboljih plivačkih klubova u SAD. Voljeni tiranin, kako je bio nadimak trenera Bila Bakraha, bio je upoznat sa njegovim potencijalom. 

– Johnny je bio nestašan klinac. Njegov plivački zaveslaj bio je najčudniji što sam ikada vidio. Ali štoperica je to rekla – bilježio je skoro rekordna vremena – opisao je Bakrah svog mladog učenika. 

Prvi preplivao 100 metara za manje od minuta 

Plivanje postaje takmičarska djelatnost u prvoj polovini 19. vijeka u Engleskoj, a krajem istog perioda osnovana je i Amaterska plivačka organizacija sa oko 300 nacionalnih klubova. Godine 1844. Tajms je pisao o Letećem galebu i duhanu, američkim domorocima koji su na trci u Londonu predstavili snažno udaranje rukama i nogama po vodi. 

Posmatrači su bili zadivljeni tehnikom koja se razlikovala od prsnog, jedinog takmičarskog stila koji se koristio u prvim plivačkim klubovima. Smatra se da je naziv ” kraul” ušao u upotrebu krajem 19. vijeka nakon što ga je Australijanac Dik Kavil opisao kao tehniku puzanja kroz vodu. 

Danas je kraul najbrži od četiri moderna stila i skoro uvijek se pliva u trkama slobodnim stilom. Takmičari koriste tzv Trudgen moždani udar, po engleskom plivaču Johnu Trudgenu. Weissmuller je zaslužan i za značajan momenat u razvoju plivanja. Između ostalog, 1922. postao je prva osoba koja je preplivala 100 metara za manje od jednog minuta slobodnim stilom. 

Tačnije, trebalo mu je 58,6 sekundi, rezultat koji je tri godine kasnije popravio na 57,4 sekunde i koji je stajao 12 godina. Danas, 2022. godine, posle bukvalno 100 godina razvoja ovog sporta, rekord drži rumunski plivač David Popovići sa vremenom od 46,86 sekundi. 

FOTO: TWITTER/SCREENSHOT
FOTO: TWITTER/SCREENSHOT

Tajna koju je odnio u grob 

– Njegov stil plivanja je uključivao šest udaraca na svaka dva zaveslaja rukom uz preciznu sinhronizaciju stopala i šaka. Njegova snaga je dolazila od povlačenja ruke, od trenutka kada je ruka dodirnula vodu do njenog izbijanja – objasnili su stručnjaci Weissmullerov stil plivanja, dok u časopisu SAGA piše: 

– Plivao je savijenih leđa i glave, ramena i grudi iznad vode. Opuštao je glavu s jedne na drugu stranu, udišući i izdišući. Podigao je laktove visoko i snažno gurnuo ruke u vodu, gurajući ih iza sebe. 

Pošto je pobijedio u sve četiri trke u kojima je učestvovao u svom prvom zvaničnom nastupu 1921. godine, Weissmuller je polako postao prva zvijezda plivačkog sporta. Sljedeća faza bile su Olimpijske igre u Parizu 1924. godine. 

S obzirom na to da je Weissmuller rođen u Austrougarskoj, nije imao američko državljanstvo. U strahu da vlasti to ne shvate i zabrane mu učešće u američkim kvalifikacijama, Johnny je, prema planu svoje majke, razmijenio podatke o rođenju sa bratom Piterom, koji je rođen u SAD. 

Weissmullerova zvanična veb stranica, koju vodi član porodice, ne pominje priču. Međutim, o njoj je progovorio njegov sin Johnyy Junior, koji je za tajnu saznao tek posle očeve smrti. Dakle, Weissmuller je istinu o svom identitetu odneo u grob, plašeći se da bi mu mogli biti oduzeti rekordi i medalje osvojene na Olimpijskim igrama. 

Tri zlata i bronza na Olimpijadi u Parizu 

Olimpijske igre u Parizu 1924. godine prve su imale olimpijsko selo i na kojima je prvi put upotrebljena fraza „Brže, više, jače“, a predložio ju je prosvetitelj, istoričar i osnivač modernih igara Pjer de Kuberten, pozajmivši ideju od svog prijatelja Anrija Didoa, dominikanskog sveštenika i zaljubljenika u atletiku. Weissmuller je zaista išao brže, više i jače. 

Osvojio je zlatne medalje u disciplinama 100 metara, 4 h 200 i 400 slobodno i dodao ekipnu bronzanu medalju u vaterpolu. Istovremeno, treba istaći da bi rezultati bili i bolji da je imao današnje uslove. Prvo su plivačka takmičenja na Igrama održavana u prirodnim vodama: u Sredozemnom moru 1896. i 1906. (Atina), na rijeci Seni 1900. (Pariz) i vještačkom jezeru 1904. (Sent Luis). 

Olimpijske igre u Parizu bile su prve koje su imale standardne bazene od 50 metara sa obilježenim stazama. Takmičari su skakali sa ivice bazena, a ne sa startnog bloka kao danas. Pored toga, savremeni plivači imaju nagnutu podlogu sa koje se mogu jače reflektovati i dobiti startnu brzinu. 

Njegovim dostignućima nije pomoglo ni to što su tokom karijere korištena teška odijela, koja su ga usporavala u vodi, jer je bilo društveno neprihvatljivo da pokazuje previše golog tela. 

A moguće je samo zamisliti šta bi postigao da je iskoristio sada uobičajeno okretanje i odgurnuo se nogama pri dolasku do ivice bazena. Naravno, promijenili su se i bazeni čija je dubina sada primjerena konkurenciji i u kojima nema borbe sa protokom vode. 

FOTO: YOUTUBE/SCREENSHOT
FOTO: YOUTUBE/SCREENSHOT

Spasio ljude sa broda koji je tonuo 

Weissmuller nije bio nevjerovatan samo na kratkim stazama. Godine 1926. pobedio je na riječnom maratonu dugom 3,2 kilometra u Čikagu, a sutradan se, pripremajući se za odbranu titule, pretvorio u pravog heroja. 

Tokom treninga, on i njegov brat Piter su vidjeli kako tone brod The Favorite sa 71 putnikom. Vještom reakcijom zaronili su pod vodu i izvukli dvadesetak ljudi, od kojih je 11 preživjelo. Da priča bude bolja, Weissmuller je sutradan ponovo pokazao izdržljivost i brzinu u riječnom maratonu i prvi prešao ciljnu liniju. 

Bio je to uvod u drugi i posljednji nastup na Olimpijskim igrama. U Amsterdamu 1928. osvojio je zlato na 100 i 4 k 200 metara slobodno. Nesumnjivo bi se kvalifikovao za trku na 400 metara, ali nije učestvovao da bi bio spreman da nastupi za vaterpolo reprezentaciju, koja je završila bez medalje. 

Najveći plivač ikada? 

Johnny Weissmuller je završio plivačku karijeru nekoliko mjeseci poslije Igara. Razlog je bio novac, koji nije mogao da zaradi kao plivač amater. Nakon što je dominirao amaterskim vodenim svijetom više od osam godina, Weissmuller se povlači neporažen. 

– Uz nekoliko izuzetaka, drži sve rekorde slobodnim stilom u bazenima svih veličina, od 50 do 500 metara. Trener Bakrah kaže da bi vjerovatno mogao da obara rekorde i osvaja titule na neodređeno vrijeme, ali ne možete da živite i ostanete sportista amater – navodi se u zvaničnom saopštenju njegovog tima. 

Pet zlatnih i jedna bronzana medalja može djelovati kao slabo dostignuće u odnosu na Špicovih devet ili Felpsovih 18, ali superiornost nad protivnicima i manje takmičenja koje je mogao da osvoji glavni su argumenti onih koji smatraju da je Weissmuller najveći plivač ikada. 

Godine 1950. stotine sportskih novinara proglasilo ga je za najboljeg plivača prve polovine 20. vijeka u anketi Associated pressa, dok je 15 godina kasnije bio prvi počasni član novoosnovane Kuće slavnih plivanja u Fort Loderdejlu na Floridi. 

Naučio je sina Al Kaponea da pliva 

Finansijski siguran život omogućio je potpisivanjem ugovora sa BVD, kompanijom koja se bavi proizvodnjom muškog donjeg veša, za koju je kao model promovisao kupaće kostime, učestvovao u dizajnu jednodjelnih kupaćih kostima i muških kupaćih gaćica. 

Radio je i kao spasilac i podučavao je plivanje. Brojka, koju je nemoguće utvrditi, govori da je više od hiljadu ljudi plivalo zahvaljujući njegovim savjetima. Među njima su američki vojnici tokom Drugog svetskog rata i sin zloglasnog mafijaša Al Kaponea. 

Na jednom od marketinških putovanja za BVD Johnny Weissmuller se sprijateljio sa dječakom u hotelu kojeg su sve vreme misteriozno pratila dva krupna, dobro obučena momka. Iskoristio je kratko poznanstvo da nauči dječaka da pliva. 

Kada je klinac napustio hotel, Johnny Weissmulleru je uručen neobičan paket. Događaj opisan u biografiji kaže da je u njemu bio skupocjen sat sa porukom: „Hvala što brinete o mom sinu – Al Kapone“. 

Ženio se pet puta 

Weissmuller je bio seksualni simbol, što je značilo i da je imao buran privatni život. Ženio se pet puta. Raskinuo je sa pjevačicom Bobi Ernst posle 18 mjeseci. Za tračeve, najplodonosnija je bila veza sa vatrenom meksičkom glumicom Lupom Velez. Razveli su se i nakon što su njihove svađe i pomirenja od 1933. do 1939. punila tabloide. 

Ubrzo je uslijedio i treći brak, zatim sa Beril Skot Ginter iz San Franciska. Devet godina duga veza rezultirala je troje dece: sina Džonija Jr. i kćerke Vendi En i Hajdi Elizabet. Hajdi je umrla sa 18 godina u saobraćajnoj nesreći. 

Kako je raskinuo sa Beril, ubrzo se povezao sa Alen Gejts. Bili su zajedno 14 godina. Ali ni sa njom nije vidio kraj života, već je posljednje dvije decenije proveo sa Marijom Gertrudom Bauman, čiju je kćerku iz prethodnog braka usvojio. 

Uloga Tarzana obilježila mu je život 

Već ispunjen život zaokružio je filmskom ulogom. Početkom 1930-ih, direktor filmskog studija MGM Vilijam Van Dajk tražio je glavnog glumca za film Tarzan, Čovjek majmuna. 

– Želim mladog, snažnog, dobro građenog, prilično atraktivnog, ali ne nužno zgodnog i kompetentnog glumca. Najvažnija stvar je fizička građa. I ne mogu da ga nađem – rekao je Van Dajk. 

Igrom slučaja, Weissmuller je plivao u holivudskom atletskom klubu kada je tamo bio scenarista Siril Hjum, angažovan za pomenuti film o Tarzanu, zasnovan na liku Edgara Rajsa Barouza. Preporučio mu je da se prijavi na audiciju, a Weissmuller je pristao. 

Čim ga je vidjela, ekipa filma je znala da je pronašla svog Tarzana. Snimanje prvog dijela počelo je 31. oktobra 1931. godine, završeno je osam sedmica kasnije, a film je objavljen sljedeće godine. Bila je to prva od 12 filmskih Tarzanovih avantura koje je Weissmuller doživio. 

Urlao pred kubanskim pobunjenicima 

Tarzan ne bi bio Tarzan da nije jahao slonove i nosoroge. Ovako je on morao da se nosi sa divljim životinjama. Naravno, za neke od scena imao je i kaskadera, ali mnoge je sam snimio, pa se hrvao sa mehaničkom i pravim krokodilom omamljenim u tenk. 

Možda najveća Weissmullerova zaostavština koja se i danas koristi je Tarzanova rika. Očigledno je bio u stanju da ga proizvede jer je – a bio je njemačkog porijekla – bio dobar jodler. Uz studijske modifikacije, Dizni i dalje koristi prepoznatljiv glas o kome postoji gotovo mitska priča. 

Naime, Weissmuller je učestvovao na golf turniru na Kubi 1958. godine, tokom kojeg je trajala Kubanska revolucija. Navodno su se na tragu iznenada pojavili naoružani pripadnici pobunjeničke vojske. Weissmuller je izleteo iz kolica za golf i ispustio svoj zaštitni znak urlanja: “Aaaaaah, ah-ia-ah-ah aaaaaaaah!” 

“Tarzane!” – uzviknuli su Kubanci, zatim mu poželjeli dobrodošlicu, rukovali se i otpratili američku stranku nazad u klub. Istina ili ne, nemoguće je potvrditi. 

Na sahrani mu triput pustili Tarzanov urlik 

“Kao da sam krao novac. Plivao sam i nisam morao mnogo da govorim. Kako je moguće da se momak penje na drveće, kaže ‘Ja sam Tarzan, ti Džejn’ i zaradi milione?”, upitao je Weissmuller, veliki sportista kojeg se malo ko sjeća takvog. 

Doživio je zdravstveni problem 1974. godine kada je slomio kuk i nogu. Tri godine kasnije doživio je prvi od nekoliko moždanih udara. On je takođe bolovao od srčanih oboljenja i pet godina prije smrti živio je u bolnici u Los Angelesu, gdje se direktor žalio na njega da je plašio pacijente oponašajući Tarzana usred noći. 

Posljednjih dana živio je u Akapulku. U jednom meksičkom gradu preminuo je od komplikacija na plućima, a navodno je na njegovoj sahrani, po sopstvenoj želji, tri puta zaredom pušten njegov Tarzan urlik. 

Prihvati notifikacije