U svom obraćanju, Osmanović je podijelila lično svjedočanstvo i iskustvo koje nosi iz Srebrenice.
– Dva moja brata, Velid i Ahmedin, imali su 17 i 15 godina kada su ubijeni. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni – ali ne u cijelosti. I danas su djelimično nestali. U našem domu, oni nikada nisu zaista otišli. Prisustvovali su tišini za večerom, riječima koje nikada nisu izgovorene, u očima mojih roditelja – kazala je.
Ona je istakla kako borba za istinu i dostojanstvo traje i danas, posebno u sredini gdje se poricanje i diskriminacija i dalje osjećaju.
– Djeca u Srebrenici se uče da njihov jezik ne postoji. Da njihova historija nije stvarna. Pravda, ako dođe prekasno ili samo na papiru – ne može vratiti povjerenje. A mir bez dostojanstva nije mir – poručila je.
Poruka njenog govora bila je jasna – pamćenje nije dovoljno bez konkretne podrške i djelovanja.
– Mi nismo fusnota historije. Nismo ovdje samo da se sjećamo – već da podsjetimo. Govorimo u ime onih koji ne mogu, i u ime onih koji još nisu rođeni, a zaslužuju život bez straha – kazala je Osmanović.
Komemoracija u UN dio je globalnih aktivnosti obilježavanja tri decenije od genocida u Srebrenici, s ciljem očuvanja kulture sjećanja, borbe protiv poricanja i jačanja međunarodne odgovornosti prema žrtvama genocida, poručuju iz Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.