Iako nikada nije upoznala svoju braću, ubijenu u julu 1995. godine, njihova imena i priče utkane su u svaki dio njenog identiteta. Šutnja koja je okruživala njen dom bila je teža od svakog izgovorenog bola.
“Moja mama je jedna izuzetno hrabra i jaka žena. I pored svega što je proživjela, i svega što ju je zadesilo…”, rekla je Osmanović, jedva zadržavajući emocije.
U tim godinama tišine, sestra je bila most prema istini.
“Moja sestra je 1995. godine imala pet godina i nekako je najviše toga nosila. Bila je obruč oko mene. Sve je stajalo na njoj. Ona mi je dozirala istinu, koliko da mi kaže i kako da mi kaže. Vjerovatno mi je rekla, u jednom trenutku: ‘Nemoj pitati ni mamu ni babu’.”
To je, prisjeća se, trajalo godinama. Odgovori nisu dolazili iz kuće, nego iz institucija.
“Sve informacije koje imam, dobila sam institucionalno, ne od svojih roditelja”, kazala je.
Danas je zaposlena u Memorijalnom centru u Potočarima. Glas koji joj godinama nije bio dopušten, sada koristi za druge i to širom svijeta. Njena poruka u Ujedinjenim narodima u New Yorku nije bila samo njen govor bio je to glas svih koji nisu imali priliku da govore.
U studiju N1 televizije u Potočarima govorila je Mirela Osmanović – pravnica, aktivistica i mlada žena koja je, iako rođena nakon genocida u Srebrenici, cijeli život provela pod njegovom sjenkom.
Iako nikada nije upoznala svoju braću, ubijenu u julu 1995. godine, njihova imena i priče utkane su u svaki dio njenog identiteta. Šutnja koja je okruživala njen dom bila je teža od svakog izgovorenog bola.
“Moja mama je jedna izuzetno hrabra i jaka žena. I pored svega što je proživjela, i svega što ju je zadesilo…”, rekla je Osmanović, jedva zadržavajući emocije.
U tim godinama tišine, sestra je bila most prema istini.
“Moja sestra je 1995. godine imala pet godina i nekako je najviše toga nosila. Bila je obruč oko mene. Sve je stajalo na njoj. Ona mi je dozirala istinu, koliko da mi kaže i kako da mi kaže. Vjerovatno mi je rekla, u jednom trenutku: ‘Nemoj pitati ni mamu ni babu’.”
To je, prisjeća se, trajalo godinama. Odgovori nisu dolazili iz kuće, nego iz institucija.
“Sve informacije koje imam, dobila sam institucionalno, ne od svojih roditelja”, kazala je.
Danas je zaposlena u Memorijalnom centru u Potočarima. Glas koji joj godinama nije bio dopušten, sada koristi za druge i to širom svijeta. Njena poruka u Ujedinjenim narodima u New Yorku nije bila samo njen govor bio je to glas svih koji nisu imali priliku da govore.
“Osjećala sam veliku odgovornost. Osjećala sam kao da predstavljam glas svih onih koji ne mogu ili nemaju priliku da govore o onome o čemu sam ja govorila. Nadam se da je moj govor bio razumljiv i da je došao do onih kojima je bio namijenjen. Bio je jednostavan, ali s jakom porukom”.
Rad u Memorijalnom centru vidi kao misiju, a ne kao posao. Posebno je ponosna na posjete iz cijelog svijeta, kao i na inicijativu da se izučavanje genocida uvede u obrazovne sisteme mnogih zemalja.
“Na to sam najviše ponosna. To je samo jedan u nizu aktivnosti koje radimo. Ljudi koji dođu imaju šta da vide, a mi se trudimo da im pružimo najviše što možemo.”
Iako su Potočari simbol nezamislivog bola, za nju su i mjesto otpora, piše N1.
“Nema sile ni čovjeka ni politike koja će nas otjerati odavde. Mi ovdje pripadamo. Ovo je mjesto gdje treba da budemo. Imamo snagu koja dolazi odnekud.”