Merilin nije bila samo glumica, već simbol jedne ere i složene ljudske priče. Iza osmijeha koji je osvajao svijet krila se duša koja je tražila ljubav, razumijevanje i priznanje. Danas, više od pola vijeka nakon njene smrti, ona živi kroz filmove, muziku, umjetnost i sjećanje generacija koje se i dalje dive njenoj harizmi i tragičnoj ljepoti, prenosi Avaz.
Početak karijere
Kako joj je majka Gledis (Gladys) bila psihički bolesna, Norma je djetinjstvo provela po sirotištima i hraniteljskim porodicama. Prijateljica Normine majke Grejs (Grace), koja je jedno vrijeme bila Normina skrbnica, kako bi je se riješila, udala je Normu za Džejmsa Dogertija (James Dougherty), radnika u fabrici aviona, samo dvije sedmice nakon što je Norma navršila 16 godina. U knjigama “Tajna sreća Merilin Monro” i “Normi Džin s ljubavlju”, Džejms je tvrdio kako su se voljeli, ali da su nju ponijeli snovi o slavi.
Dok je još trajao Drugi svjetski rat, Norma je počela karijeru modela za modnu kuću „The Blue Book“, te se ubrzo, kao jedan od najuspješnijih modela agencije, pojavila na desecima naslovnica raznih časopisa. Godine 1946., primijetio ju je lovac na talente Ben Lajon (Lyon) i dogovorio joj audiciju u „20th Century Foxu“. Tada je potpisala prvi filmski ugovor i uzela umjetničko ime Merilin, te majčino djevojačko prezime Monro.
Prva njena glavna uloga bila je u filmu „Niagara“, 1953., koji joj je donio veliku popularnost i učinio je jednom od najtraženijih holivudskih glumica. Ali u to vrijeme počele su kružiti fotografije gole Merilin, koje je snimio fotograf Tom Kili (Kelley) kad je ona tražila posao. Slike je kupio Hju Hefner (Hugh), pa se u decembru 1953. pojavila u prvom izdanju „Playboya“. Monro je zbog obaveza prema „Foxu“ morala javno potvrditi da je na slikama zaista ona, a i danas se citira njen odgovor na novinarsko pitanje šta nosi u krevetu, kada je rekla: “Chanel No. 5”.
Bračni brodolomi
S drugim suprugom, tadašnjom američkom bejzbol zvijezdom Džoom Dimađom (Joe DiMaggio) Merilin se vjenčala u januaru 1954. Džo je često pravio Merilin ljubomorne scene, a kulminacija je bila kada je ona, u septembru 1954., snimala kultnu scenu u kojoj joj vjetar diže haljinu za film „Sedam godina vjernosti“ u njujorškom pozorištu Trans-Lux. Nakon toga Merilin je zatražila razvod zbog mentalnog nasilja.
Treći put se udala za dramatičara Artura Milera (Arthur Miller), u junu 1956. Merilin je imala nekoliko spontanih pobačaja, što ju je slomilo, jer je silno željela da se ostvari kao majka.
Milerov scenarij za film „Neprilagođene“, priča o očajnom razvodu, trebao je biti njegov dar Merilin za Valentinovo, ali u vrijeme kada je snimanje počelo, 1960., njihov brak je već bio pred raspadom, a razvod je uslijedio u januaru 1961. godine.
Vlastita produkcija
Ulogama u filmovima „Muškarci više vole plavuše“ i „Kako se udati za milionera“ postala je jedna od najvećih svjetskih filmskih zvijezda. Ali nije bila zadovoljna imidžom glupe plavuše i više nije željela takve uloge, pa je poslije snimanja filma „Sedam godina vjernosti“, početkom 1955., raskinula ugovor s „Foxom“ i upisala studij glume u Njujorku.
Svojom upornošću Merilin je uspjela isposlovati novi ugovor s „Foxom“, uz klauzulu da može nastupati i u projektima drugih studija, te se vratila u Holivud. Prvi film pod novim ugovorom bio je „Autobuska stanica“, koji je bio nominovan za Zlatni globus, a kritičari su hvalili njenu glumu.
Monro potom osniva vlastitu produkcijsku kompaniju s prijateljem i fotografom Miltonom H. Grinom (Green) – „Marilyn Monroe Productions“. Godine 1957., njena produkcija objavljuje prvi i posljednji film „Princ i plesačica“.
Nakon tog produkcijskog izleta Merilin je snimila film „Neki to vole vruće“, 1959. godine, vrhunsku komediju u kojoj je glumila s Tonijem Kertisom (Tony Curtis) i Džekom Lemonom (Jack Lemmon). „Neki to vole vruće“ smatra se jednim od najboljih filmova ikad snimljenih, a najboljim u karijeri Merilin Monro, koja je, zahvaljujući njemu, dobila Zlatni globus kao najbolja glumica u mjuziklu ili komediji.
Prerana smrt
Uprkos velikom uspjehu, Merilin se borila s anksioznošću, nesigurnošću, depresijom i ovisnošću o lijekovima za spavanje i smirenje. Bila je nježna i ranjiva, često usamljenija nego što bi iko pretpostavio gledajući je na ekranu.
Na televizijskoj rođendanskoj proslavi tadašnjeg predsjednika SAD Džona F. Kenedija (John Kennedy), u maju 1962., Merilin je pjevala pjesmu „Happy Birthday, Mr. President“, što je bio njen posljednji poznati javni nastup.
U njenoj kući u Brentvudu, u Los Anđelesu, 5. avgusta 1962., psihijatar dr. Ralf Grinson (Ralph Greenson) pronašao ju je mrtvu. Doktora je u tri sata ujutro pozvala domaćica Junis Mari, koja je kazala kako se probudila i pretpostavila da nešto nije uredu kada joj Monro nije odgovorila na kucanje.
Objavljeno je da je uzrok smrti bilo predoziranje tabletama za spavanje. „Autopsija je pokazala da je Merilin umrla od akutnog trovanja barbituratima”, rekao je magazinu “People” Siril Veht, ugledni forenzičar. Bočice s pilulama nađene su pored njenog kreveta. Prije toga, četiri puta je pila prekomjerne doze pilula.
Imala je samo 36 godina. Njen posljednji film “Something’s Got to Give” nikada nije završen. Od predviđenih 30 dana snimanja, pojavila se samo na 13.
Postojale su i teorije zavjere o tome kako su za njenu smrt odgovorni Kenedijevi, braća Džon i Robert.
Džejn Karmen (Jeanne Carmen), koja je tvrdila da joj je bila prijateljica, izjavila je da je Monro hodala s obojicom, te kako vjeruje da je jedan od njih dvojice odgovoran za njenu smrt. Novinar Entoni Samers (Anthony Summers) i drugi istražitelji naveli su kako joj je prisluškivana kuća te da to, kao i drugi dokazi, indicira moguću upetljanost CIA-e, FBI-a i mafije.
Inspiracija mnogima
Sahrani Merilin Monro su mnogi htjeli da prisustvuju, ali je njen bivši suprug Dimađo osigurao da dođu samo bliski prijatelji, kako se i njen posljednji ispraćaj ne bi pretvorio u medijsku senzaciju.
I danas, decenijama nakon smrti, Merilin Monro je kulturni simbol, ne prestajući fascinirati i intrigirati svjetsku javnost. Njena slika je svuda – od umjetnosti i muzike, do reklama i mode. Endi Vorhol (Andy Warhol), koji je bio američki slikar, reditelj, publicist, glumac i najveća figura pop-arta, svojim portretima dodatno je utvrdio status Merilin kao ikone pop arta. Mnoge slavne ličnosti, poput Madone (Madonna), Gven Stefani (Gwen) i Ledi Gage (Lady), otvoreno su priznale da ih je Merilin inspirirala.
Njena pojava danas simbolizira više od ljepote – Merilin je postala metafora za svijetlu spoljašnjost i unutrašnju borbu. Kroz njenu priču prepoznajemo sudar između slave i lične ranjivosti, između idealizirane slike i stvarnog čovjeka.