Pomislite na osobu koju godinama niste vidjeli, a nekoliko minuta kasnije od nje stigne poruka.
Razgovarate o knjizi koju ste dugo željeli pročitati, a istog dana neko vam je neočekivano pokloni. Ili se upravo nalazite pred važnom životnom odlukom, a ista riječ, simbol ili tema počnu se pojavljivati na naizgled nepovezanim mjestima.
Većina će reći da je riječ o običnoj slučajnosti, ali švicarski psihijatar Carl Gustav Jung za takva iskustva imao je poseban naziv – sinkronicitet.
Kako piše Jung Page, Jung je sinkronicitet opisivao kao pojavu u kojoj se vanjski događaj na značenjski način podudara s nečijim unutrašnjim, psihičkim stanjem, iako između njih nije moguće pronaći uobičajenu uzročno-posljedičnu vezu.
Drugim riječima, jedan događaj nije izazvao drugi, ali osobi koja ih doživljava njihova povezanost djeluje toliko upečatljivo da joj je teško odbaciti je kao potpuno beznačajnu slučajnost, piše Večernji list.
Jedna od najpoznatijih priča kojima je Jung objašnjavao sinkronicitet vezana je za njegovu pacijenticu. Bila je, prema njegovom opisu, izrazito racionalna, a Jung je smatrao da upravo takav čvrst način razmišljanja otežava njen terapijski napredak.
Tokom jedne seanse ispričala mu je san u kojem je dobila skupocjeni komad nakita u obliku zlatnog skarabeja. Upravo dok mu je opisivala san, Jung je začuo lupkanje po prozoru. Prišao je i ugledao zlatnu maru, odnosno vrstu kornjaša koja izgledom podsjeća na skarabeja.
Jung joj je donio kukca i povezao ga sa skarabejem iz sna. Prema njegovom opisu slučaja, upravo je taj nevjerovatan trenutak snažno djelovao na pacijenticu i pomogao da se probije njen dotadašnji otpor prema terapiji, piše Psychology Today.
Za Junga je to bio odličan primjer onoga što je nazivao “značajnom slučajnošću”. Nije tvrdio da je san uzrokovao pojavljivanje kukca. Pitanje koje ga je intrigiralo bilo je može li između unutrašnjeg iskustva i vanjskog događaja postojati povezanost zasnovana na značenju, a ne na uzroku.
Jung o sinkronicitetu nije razmišljao samo usput. Tom idejom bavio se više od 20 godina, a 1951. godine o njoj je govorio na konferenciji Eranos.
Godinu kasnije objavljen je njegov poznati rad “Sinkronicitet: načelo neuzročne povezanosti”.
U razvoju tih ideja važnu ulogu imao je i fizičar Wolfgang Pauli, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, s kojim je Jung godinama razmjenjivao ideje. Njihovi radovi 1952. godine zajedno su objavljeni u knjizi “The Interpretation of Nature and the Psyche”.
Jung je pokušavao pronaći širi okvir za razmišljanje o odnosu između psihe i materijalnog svijeta, iako njegove ideje o sinkronicitetu nisu postale prihvaćeni naučni mehanizam kojim bi se dokazalo da naizgled nepovezani događaji zaista imaju skrivenu vezu, piše Jung Page.
Savremena psihologija nudi i mnogo prizemnija objašnjenja. Ljudski mozak izuzetno je dobar u prepoznavanju obrazaca. Upravo nam je ta sposobnost potrebna kako bismo razumjeli svijet, predviđali događaje i povezivali informacije.
Međutim, isti sistem može nas navesti da posebno zapamtimo podudarnosti, dok hiljade trenutaka u kojima se ništa zanimljivo nije dogodilo jednostavno zaboravimo.
Naprimjer, tokom sedmice možemo pomisliti na desetine ljudi koji nam se potom ne jave. To nam neće ostati u posebnom sjećanju. Ali ako nakon godina tišine pomislimo na starog prijatelja i on nas pet minuta kasnije nazove, vrlo je vjerovatno da ćemo taj događaj dugo pamtiti.
Ulogu može imati i pristranost potvrđivanja, odnosno sklonost da lakše primjećujemo i pamtimo informacije koje odgovaraju našim postojećim očekivanjima ili uvjerenjima.
Psychology Today navodi da većina naučnika sinkronicitete prije objašnjava slučajnošću i načinom na koji ljudski um prepoznaje značenje i obrasce nego dokazom skrivene sile koja povezuje događaje.
Tu se zapravo krije najzanimljiviji dio Jungove ideje. Čak i ako slučajnost nema nikakav natprirodni uzrok, značenje koje joj čovjek pridaje može biti veoma stvarno.
Neočekivani susret može nas potaknuti da donesemo odluku koju mjesecima odgađamo. Pjesma koju slučajno čujemo može probuditi uspomenu na osobu koju smo izgubili. Neobično podudaranje može nas navesti da razmislimo o vlastitim željama, strahovima ili odnosima.
U popularnoj duhovnosti sinkronicitet se danas često tumači kao “znak svemira”, potvrda da smo na pravom putu ili poruka da trebamo obratiti pažnju na nešto u svom životu.
Za takvo natprirodno objašnjenje nema naučnih dokaza. Jungov izvorni koncept bio je složeniji od današnjih internetskih tumačenja prema kojima svaka ponovljena brojka ili neobična slučajnost mora nositi skrivenu poruku.
Možda zato nije najvažnije pitanje je li vam “svemir” poslao osobu, pjesmu ili događaj baš u određenom trenutku. Zanimljivije može biti pitanje zašto vam je upravo ta slučajnost toliko važna.
U tome sinkronicitet ostaje privlačna ideja i više od pola stoljeća nakon Jungove smrti. Nalazi se na granici psihologije, filozofije i duhovnosti: nauka ne potvrđuje da slučajnosti povezuje neka nevidljiva sila, ali ljudska potreba da u njima tražimo smisao itekako je stvarna.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.