Postigao je i 128 golova i drugi je strijelac u historiji kluba. Jedan je od najzaslužnijih što je Željezničar opstao za vrijeme agresije. Sa još nekoliko entuzijasta, održao je rad kluba u njegovim najtežim trenucima.
Povodom godišnjice smrti legendarnog fudbalera koji je udarcem lomio stative, portal Bosnainfo objavljuje dio teksta Sinana Gudževića, objavljenog u magazinu Dani 08. juna 2001.
Let Josipa Bukala
Vrti se, svijete, bio lud il’ dobar, nema od tebe boljega. Sve što u tebi čovjek čini, sve to na jedno spane: na građenje uspomena. A one kažu: kad je Janković dao svoj posljednji gol i kad je Radivoje Marković onako nezaboravno nazalno kazao da je Željo novi šampion Jugoslavije, iz studija je puštena pjesma Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć sjala. Zora Dubljević. Josipu Bukalu tog se dana rodila kćerka. Poslije 29 godina, otac je poletio za Palermo. Da je uda. Željo je opet šampion
Mislim da nema nijedan razlog da čitaocima Dana ne ispričam kako sam putovao iz Zagreba u Rim, avionom 26. aprila. Ne tako, već ovako: osjećam se skoro obaveznim da čitaocima Dana ispričam kako sam toga dana putovao iz Zagreba u Rim avionom. Što to činim baš u ovom broju, nije bez razloga. To će se vidjeti.
Dakle, zapalo me sjedište 7B u ekonomskoj klasi. Do prozora, na 7A, već sjedi jedan gospodin, ima naočare, nešto je malko stariji od mene. U business klasu, dva metra od nas sjeda Robert Jarni, cijeli avion gleda ga dok skida sako, u ekonomsku pak, duboko prema repu, sjeda Davor Vugrinec, hrvatski igrač na putu za Lecce. Dobar dan, kažem svome susjedu sa 7A, dobar dan, evo ja ću na B, kad ste Vi na A. Samo izvolite, ako želite mogu ja na B, a Vi na A. Ne, ne, hvala, bolje mi je ovdje, jer ne moram gledati u provaliju, nije mi ga baš veselo, nisam Vam neki junak za let, dalje od prozora. A idete li za Rim ili silazite u Splitu? Za Rim. I ja za Rim, čak i dalje. A dokle dalje? Dalje, dalje, Rim mi je tek pola puta: za Palermo! O, pa to je odlično, Palermo, čarobna Sicilija; jeste li već bili u Palermu? Ne, nikada, prvi put danas; a Vi? Ja, prije dvanaest godina, biciklom, od Katanije pa do Palerma: mjesec i tri dana. Biciklom, kakvo je to biciklo? Mountain bike Kettler-Alu-Rad!
Pohvala Sicilije
Lijepo je udati kćerku u Palermo, lakše će joj biti doći iz Palerma u Sarajevo i brže nego da se udala u Novi Pazar. Te onda sicilijanskome tastu razvežem o Siciliji, pa mu opričam sve, o gradovima po imenu Enna, Caltanissetta, Trapani, Trabia, Ragusa, pa o visokoj Etni, pa mi ni Teokrit ne ostane nespomenut, a sve začinim putopisima Rastka Petrovića. Vidim njemu priča nije mrska, već mu nekako mila. Ponešto me priupita, sve učtivo, a opet otresito i opušteno. Odgovaram no sve gledam da ipak ne uljepšam stvarnost i da meračenjem svojim ne pojačam očinsku strepnju za dijete.
Split, mole se svi putnici da napuste zrakoplov, a oni koji nastavljaju za Rim da se jave na pult za nove kartončiće i da prođu graničnu kontrolu. Prolazimo, gore već čeka Izet Sarajlić, sa štapom i sa ukrcajnom kartom, iz Sarajeva došao kolima do Splita. Evo, velim svome susjedu sa 7A, da Vas upoznam sa novim putnikom za Rim. Drago mi je, pjesniče, ja sam Josip Bukal!
Marcel Žigante
Bukal, digne glas Sarajlić, o Bukalu, drago mi je, Bukalu Josipe, ja sam evo pod starost počeo navijati za Želju, otkad su mi ovi muslimanderi iz SDA upropastili Jevosara. Neka ste, rekne Bukal, to je nama jako drago, to da ste Vi Željini. Eto, objasni mu Sarajlić, nije to ni tako nelogično, ja sam iz željezničke porodice, otac je bio nadzornik pruge.
Tu im se ja umiješam: e, Bukalu, dosad ste Vi više pitali mene, a sad ću ja malko više pitati Vas. Samo izvolite. Recite mi, gdje je Marcel Žigante? Marcel Žigante, digne sad i Bukal glas, malko upitno malko usklično, bravo, pa i Vi ste Željin. Nisam, ja sam Partizanov. Ali sam volio to ime zbog jedinstvene zvučnosti. Kad je Partizan bio Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Galić, Pirmajer, imao je trenera po imenu Abdulah Gegić, sin Ibra Gegića, prodavca svijeća iz Pazara, a Željo je imao trenera Marcela Žigantea. Lijepo je i milozvučno ime Abdulah, lijepo je bilo imati Pazarca za trenera u finalu Kupa šampiona, ali, opet, šta je Gegić prema Žigante? Bilo mi je žao što Žigante nije trener Partizanov. Kako bi to čarobno zvučalo: Marcel Žigante izvodi Pirmajera, a uvodi u igru Vislavskog! Bukalu, gdje je Marcel Žigante? Ne umijem Vam kazati baš mnogo: negdje je u Istri, to sam nedavno čuo; znate, ovaj nas je rat ispomjerao. A kakav je bio trener Marcel Žigante? Strašan, odličan pedagog, bio je i igrač odličan, lijevo krilo, e baš mi je drago što se njega sjećate.
Želja i Veruška
A kakav Vam je bio dan 11. juni 1972., nakon pobjede nad Partizanom u Beogradu, 4:0? A je l’ to bila “štela”? Čujte, Sinane, ne znam je l’ bila štela, ja štelao nisam nikada, ako je ko štelao, to su činili štelaši, mi smo bili igrači. Ali znam jedno: mi smo bili tako nabrijani, da je pred nama bio Real iz Madrida i da smo toga dana igrali na Santiago Bernabeu pred milion Španaca, Željo bi mu dao onoliko komada u mrežu koliko bi Želji trebalo, jer je nas samo pobjeda vadila. A meni se toga dana rodila Veruška! A ko Vam je, Bukalu, Veruška. To je ova kćerka koja se sad udaje u Palermu.
Tu se, s lijevog krila, ubaci Sarajlić: A što, Bukalu, niste kćeri dali ime Želja ili Željka, već Veruška. Znam, pjesniče, svi su tako govorili: Želja, Željana, neki su htjeli da se zove Šampionka. Ma nema šanse, samo Veruška! Veruška je bilo umjetničko ime jedne češke manekenke. Jednom je bila s nama u Parizu, kad smo gostovali. Tad sam sebi rekao: ako mi se kćerka rodi, zvaće se Veruška. Eto. Takva je bila ta Veruška. I sad se moja Veruška, Veruška Bukal, udaje za Giovannija u Palermu.
P.S.
Jedanesti je jun sedamdeset i druge bio vedar i sunčan dan. Kao što su sunčani i modronebni dani bili sedamdesetih godina. Bio sam na Goliji, kod roditelja, prethodne noći nam je u planini zanoćila kobila Brnja sa ždrebetom Putkom. Brnja je bila jedna od najbržih kobila u Starom Vlahu i Pešteri. Svatovska kobila. Dvanaest je puta osvojila svatovsku košulju u trkama. Te se trke zovu u Sandžaku košije, valjda zbog košulja koje pobjednički konj i jahač na njemu osvajaju. Brnja je voljela klarinet, tambure i harmoniku. Čim bi začula užičko kolo, zahrzala bi potiho, a onda bi zatoptala kopitom. A kad bi čula Chae Shukarije i Esmu Redžepovu, imala bi da poleti.
Uzeo sam, dakle, tranzistor marke “Iskra”, stavio u njega dvije nove Croatia baterije i krenuo u mrčavu golijsku da tražim Brnju i Putka. Prvo poluvrijeme je Željo već vodio protiv Partizana, golom Bećirspahića. Partizanu nije ginulo peto mjesto, no ja sam bio strašno nesretan. Četiri nula, na JNA. A Ćurković igra posljednju utakmicu za Partizan. O dane najgori! A kad je Janković dao svoj posljednji gol i kad je Radivoje Marković onako nezaboravno nazalno kazao da je Željo novi šampion Jugoslavije, iz studija je puštena pjesma Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć sjala. Zora Dubljević. Na pjesmu je iza jedne smrče zahrzala Brnja.
Prišao sam bliže i vidio Putkova prosuta crijeva i lubinu. Nijedno ždrijebe Brnji nije poraslo, svako su joj vuci pojeli. Te je ostala riječ: Brnja rađa kurbane za vukove. Putko je bio golijska žrtva za Želju prvaka i za Veruškin dolazak na svijet. Vrti se, svijete, bio lud il’ dobar, nema od tebe boljega. Sve što u tebi čovjek čini, sve to na jedno spane: na građenje uspomena. Veruška, sretan ti rođendan, i muž da ti je sretan s tobom i ti s njime, u Palermu.