Hasib Durmišević: Neka pjesme govore umjesto mene

Jedan od njih je Hasib Durmišević, bosanskohercegovački tekstopisac i kompozitor, autor koji svojim stihovima, melodijama i predanošću muzici čuva duh našeg podneblja, a posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu zauzimaju sevdah i sevdalinka.

„Prolaze moje jeseni tužne“, „Vraćaću se na obale tvoje“, „Ja ću te čekati“, „Gdje su ruke te“, „Ponovo si rođen“… samo su neki od stihova koji su pronašli put do publike, postali dio muzičke svakodnevice i nastavili živjeti kroz glasove različitih interpretatora. Ipak, mnogi slušaoci ne znaju ko stoji iza tih riječi, ko je u njih utkao emociju, sjetu, čežnju i ljubav, odnosno ko je prvi prepoznao da se upravo u nekoliko pažljivo odabranih stihova može sačuvati čitava jedna životna priča.

A upravo je u tome posebnost Hasiba Durmiševića. Njegovo ime možda nije među najeksponiranijima na muzičkoj sceni, ali njegovi stihovi govore jezikom koji publika prepoznaje i osjeća. Njegov stvaralački put potvrđuje da se značaj jednog autora ne mjeri isključivo njegovom medijskom prisutnošću nego i trajnošću pjesama, njihovom sposobnošću da dotaknu ljudsku dušu i pronađu svoje mjesto u srcima slušalaca.

Hasibovi prvi tekstovi bili su namijenjeni djeci. Među ranim radovima posebno mjesto zauzimaju „Princes krofne“, nakon kojih se njegov autorski put postepeno širio i vodio ka saradnji s različitim pjevačima i muzičarima. Ono što je počelo kao ljubav prema pisanoj riječi preraslo je u ozbiljan i kontinuiran stvaralački rad, u kojem su se susretali različiti muzički izrazi, emocije i interpretacije.

Tokom godina sarađivao je s brojnim izvođačima, među kojima su Hamid Ragibović Besko, Ferid Avdić, Minel Spahović, Adnan Nezirov, Edin Džigal, Selma Dagoja, Adnan Solak,  Nejla Keškić-Muzaferija… Za Ernu Džebu napisao je i tekst i muziku pjesme „Snove mi odnosiš“, dok pjesmu „Samo noćas ne idi“ izvode Šuki i Enes, kao i Šuki i Keba. Njegove stihove u pjesmi „Gdje su ruke te“ interpretirala je Hanka Paldum, čije je ime duboko povezano s bosanskohercegovačkom narodnom muzikom i sevdahom.

 Posebno mjesto u njegovom opusu zauzima saradnja s Feridom Avdićem. Godine 1997. napisao je pjesmu „Pokraj vrela Mošćanice“, koja je, prema njegovim riječima, uvrštena u knjigu „500 najboljih sevdalinki“, autora profesora Jusufovića. Za Avdića je napisao i druge pjesme, nastavljajući njegovati izražaj koji se oslanja na prepoznatljive motive bosanskohercegovačkog podneblja.

Njegov rad nije ostao vezan samo za studijske snimke i saradnje sa izvođačima. Učestvovao je na Bihaćkom festivalu, festivalu u Lukavcu, kao i devet puta na Ilidžanskom festivalu, jednom od prepoznatljivih mjesta susreta autora, kompozitora i interpretatora narodne muzike. Takav kontinuitet svjedoči o njegovoj stvaralačkoj aktivnosti, spremnosti da svoje pjesme iznese pred publiku i istrajnosti da ostane prisutan u muzičkom životu.

Kada govori o svom odnosu prema muzici, Hasib Durmišević ne skriva da je sevdalinka odredila značajan dio njegovog umjetničkog puta.

-Sevdalinka je pjesma uz koju sam rastao, te otuda nije nikakvo čudo što sam svoje stvaralaštvo vezao za nju, ovu pjesmu koja na najbolji način promoviše našu zemlju Bosnu i Hercegovinu, ističe Durmišević.

U tim riječima sažeta je suština njegove stvaralačke orijentacije. Sevdalinka za njega nije tek muzički žanr niti forma kojoj se autor povremeno vraća. Ona je dio odrastanja, emotivnog iskustva i kulturnog identiteta. To je pjesma koja nosi pamćenje jednog naroda, čuva tragove prošlih vremena i prenosi osjećanja koja su jednako razumljiva nekadašnjim i današnjim generacijama.

Sevdah je u svojoj suštini mnogo više od tuge. U njemu se prepliću ljubav i čežnja, radost i bol, rastanci i povratci, nada i tiho prihvatanje životnih sudbina. U njegovim melodijama i stihovima prepoznaju se gradovi, rijeke, avlije, sokaci, mirisi beharnih proljeća i uspomene koje čovjek nosi čak i onda kada se udalji od rodnog kraja. Upravo takav emotivni prostor pruža mogućnost autoru da kroz pjesmu progovori o onome što je često teško izreći običnim riječima.

U Durmiševićevom stvaralaštvu prepoznaju se motivi bliski tom tradicionalnom izrazu. Već naslovi poput „Prolaze moje jeseni tužne“ i „Vraćaću se na obale tvoje“ prizivaju osjećaj prolaznosti, sjećanja, pripadnosti i čežnje za nečim što je ostalo iza nas ili čemu se neprestano vraćamo. To su teme koje se ne iscrpljuju jednim vremenom ni jednom generacijom. One pripadaju univerzalnom ljudskom iskustvu, ali u bosanskohercegovačkom muzičkom izrazu dobijaju posebnu toplinu i prepoznatljivu emotivnu boju.

Za Durmiševića je, čini se, upravo ta povezanost s vlastitim kulturnim naslijeđem važna polazna tačka. Njegov rad pokazuje da se tradicija može njegovati i kroz nova autorska ostvarenja, bez odricanja od osjećajnosti i vrijednosti koje su sevdalinku učinile trajnom. Svaka nova pjesma koja čuva duh sevdaha doprinosi tome da ova dragocjena muzička baština ne ostane samo uspomena na prošlost nego da nastavi živjeti u savremenom vremenu.

    Kada se govori o Hasibu Durmiševiću, posebnu pažnju zaslužuje njegova stvaralačka agilnost. Njegov rad nije obilježen samo jednom pjesmom, jednim izvođačem ili jednim festivalskim nastupom. Naprotiv, riječ je o autoru koji je tokom godina pisao tekstove, komponovao muziku, sarađivao s različitim interpretatorima i svoje stvaralaštvo predstavljao na festivalima, istovremeno ostajući vjeran vlastitom senzibilitetu.

Agilnost jednog autora ne ogleda se samo u broju napisanih pjesama. Ona se prepoznaje i u spremnosti da se odgovori na različite umjetničke izazove, da se pronađe prava riječ za određenu melodiju, da se osjeti temperament izvođača i da se pjesma oblikuje tako da može samostalno živjeti pred publikom. Za to su potrebni stvaralačka disciplina, iskustvo, poznavanje muzičkog izraza i, iznad svega, iskrena ljubav prema poslu.

Durmiševićev autorski put pokazuje upravo takvu širinu. Od pjesama za djecu do ljubavnih i sevdalijskih motiva, od saradnji sa različitim pjevačima do učešća na festivalima, njegov rad svjedoči o čovjeku koji ne čeka da mu se otvore vrata javnosti kako bi stvarao. On piše, komponuje, sarađuje i traži načine da njegove pjesme dođu do publike.

Posebno je značajno to što se njegov doprinos ne završava trenutkom kada pjesma bude napisana. Ona tada počinje svoj zaseban život. Pjevač joj daje glas, muzičari je oblikuju kroz izvedbu, aranžman joj određuje zvučnu sliku, a publika je prihvata i povezuje sa svojim iskustvima. Autor ostaje prisutan u svakom stihu i melodijskoj liniji, čak i kada njegovo ime nije istaknuto onoliko koliko bi trebalo biti.

Takav rad zahtijeva strpljenje i istrajnost. Potrebno je stvarati i onda kada nema velike medijske pažnje, vjerovati u pjesmu i onda kada je njen put do publike neizvjestan te nastaviti pisati i komponovati bez garancije da će svaki novi rad dobiti zasluženo priznanje. U tome se ogleda tiha, ali važna strana autorskog poziva.

Među pjesmama na koje je posebno ponosan Durmišević izdvaja „Ponovo si rođen“, za koju je muziku napisao Šuki Planjanin, a koja je bila namijenjena otvaranju Starog mosta u Mostaru.

Ova pjesma nosi i simboličku dimenziju koja nadilazi uobičajenu ljubavnu tematiku. Stari most nije samo građevina. On je simbol Mostara, susreta različitosti, trajanja i ponovnog povezivanja. Njegovo ponovno otvaranje predstavljalo je mnogo više od završetka obnove jednog spomenika: bilo je snažna poruka nade, obnove i vjere u mogućnost da se ono što je razoreno ponovo izgradi.

U takvom kontekstu i sam naslov „Ponovo si rođen“ dobija dodatnu težinu. Riječi o ponovnom rađanju mogu se razumjeti kao izraz lične obnove, ali i kao poruka gradu, ljudima i zajednici koja nastoji sačuvati svoje dostojanstvo i kulturni identitet. Kada pjesma postane dio događaja koji nosi tako snažnu simboliku, autorov rad dobija širi društveni i emotivni značaj.

To je još jedan pokazatelj da pjesma može biti mnogo više od muzičkog sadržaja. Ona može postati svjedočanstvo vremena, pratiti važne trenutke kolektivnog pamćenja i sačuvati osjećanja koja bi bez umjetničkog izraza možda ostala neizrečena.

Posebno mjesto u njegovom opusu zauzima i pjesma „Kada Bosnom behar probehara“, za koju je muzički i aranžerski okvir oblikovao Damir Galijašević. Već sam naslov priziva jedan od najprepoznatljivijih motiva bosanskohercegovačke pjesničke i muzičke tradicije: behar kao simbol buđenja, obnove, ljepote i prolaznosti.

Behar u našoj pjesmi nikada nije samo cvijet. On je i sjećanje na zavičaj, miris proljeća, slika mladosti i podsjetnik na vrijeme koje se ne može vratiti, ali se može sačuvati u stihu i melodiji. Takvi motivi pokazuju koliko su priroda, prostor i emocija povezani u bosanskohercegovačkom muzičkom izrazu.

Na posljednjem Ilidžanskom festivalu pjesmu „Gdje su sada ruke tvoje“, za koju je napisao i tekst i muziku, izvela je Nejla Keškić-Muzaferija. Ovo ostvarenje potvrđuje njegovu spremnost da i dalje bude stvaralački aktivan, da se pojavljuje na festivalima i da svoje pjesme povjerava novim interpretatorima.

A onda je stiglo i novo priznanje. Na osmom Međunarodnom festivalu sevdalinke „Sevdah Fest“ u Mostaru 2026. godine, za pjesmu „Prva ljubav“, koju je izveo Elmedin Balalić Titi, Durmišević je dobio Zlatnu plaketu „Mimar sevdaha 2026“.

Ovo priznanje ima posebnu vrijednost jer se odnosi na stvaralaštvo koje je neposredno povezano sa sevdahom i njegovim njegovanjem. Ono je potvrda da se autorski rad koji počiva na ljubavi prema tradiciji može prepoznati i vrednovati na manifestacijama posvećenim ovoj muzičkoj baštini. Za autora koji ne gradi svoj javni identitet na stalnom medijskom prisustvu, ovakvo priznanje predstavlja važan trenutak afirmacije.

Ipak, najveća vrijednost jednog autora ne završava se u plaketi, diplomi ili festivalskoj nagradi. Priznanja su važna jer skreću pažnju na rad koji bi inače mogao ostati nedovoljno primijećen, ali pjesme nastavljaju živjeti i nakon što se festivalska svjetla ugase. One ostaju u sjećanju publike, vraćaju se kroz nove interpretacije i dobijaju dodatna značenja s protokom vremena.

U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri vidljivošću, brojem javnih nastupa, medijskih pojavljivanja i prisutnošću na društvenim mrežama, Hasib Durmišević pripada onoj vrsti stvaralaca koji ne osjećaju potrebu da stalno budu u prvom planu. Iako iza sebe ima pjesme koje mogu govoriti same za sebe, saradnje s poznatim izvođačima i značajno iskustvo u autorskom radu, on se ne nameće javnosti niti nastoji da vlastito ime postavi ispred svojih djela.

-To je usud našeg posla, kaže Durmišević, govoreći o položaju autora čiji se doprinos ponekad zaboravi nakon što pjesma postane poznata. Kako ističe, događa se da se pri predstavljanju pjesme pažnja usmjeri na izvođača, dok autori teksta, muzike i aranžmana ostanu u drugom planu. Ipak, on ne pristupa tom problemu kroz javne polemike ili potrebu da stalno podsjeća na svoje zasluge. Njegov odgovor je jednostavan: neka pjesme govore umjesto njega.

-Lično nisam od onih koji se hvališu po medijima, poručuje Durmišević. Radije puštam da moji stihovi ili melodije u koje ih oblačim govore u moje ime.

U toj izjavi ima mnogo više od lične skromnosti. Ona otkriva određeni odnos prema umjetnosti, ali i prema vlastitom mjestu u njoj. Za Durmiševića pjesma nije sredstvo za izgradnju javne slike o autoru nego samostalno umjetničko djelo koje treba pronaći put do ljudi. Njegova ambicija, čini se, nije da bude prisutan u svakom medijskom prostoru nego da ono što napiše ostavi trag.

Takav pristup ima svoju ljepotu, ali i svoju cijenu. U savremenom svijetu, u kojem javna vidljivost često određuje koliko će neko biti prepoznat, skromnost može dovesti do toga da vrijedni autori ostanu manje poznati nego što njihov rad zaslužuje. Dok izvođač pjesmu predstavlja publici svojim glasom i nastupom, autor često ostaje iza zavjese, iako je upravo on postavio temelje njenog umjetničkog identiteta.

Zato je važno govoriti o ljudima poput Hasiba Durmiševića. Ne da bi se umanjio značaj izvođača, nego da bi se ukazalo na cjelovitost muzičkog stvaralaštva. Iza pjesme koja nas gane, podsjeti na voljenu osobu ili vrati u neka prošla vremena često stoji autor koji je satima tražio pravu riječ, gradio stih, osluškivao melodiju i nastojao pronaći izraz koji će biti razumljiv i blizak publici.

Njegova nenametljivost ne bi smjela biti razlog da njegov doprinos ostane nevidljiv. Naprotiv, ona je dodatni razlog da se njegov rad predstavi javnosti i da se ime autora poveže sa pjesmama koje je stvorio. Skromnost je vrlina, ali prepoznavanje stvaralačkog doprinosa nije hvalisanje niti privilegija. To je pitanje poštovanja prema autorskom radu i prema ljudima koji svojim talentom obogaćuju našu kulturnu scenu.

Možda se upravo u tome krije posebna poruka Durmiševićevog pristupa: nije nužno biti najglasniji da bi se ostavilo nešto vrijedno. Ipak, nije dovoljno ni da pjesma govori sama za sebe ako oni koji je slušaju nikada ne saznaju ko joj je podario riječi i melodiju. Zadatak medija, kulturnih radnika i publike jeste da prepoznaju i one koji nisu navikli da sami traže pažnju.

Kada se govori o promociji Bosne i Hercegovine, često se pomisli na njene prirodne ljepote, historijske znamenitosti, kulturne spomenike i turističke potencijale. Međutim, jedna od najtrajnijih i najosjećajnijih veza koju jedna zemlja može uspostaviti sa svijetom jeste njena muzika.

Sevdalinka je upravo takav ambasador. U njenim melodijama i riječima sadržani su duh Bosne i Hercegovine, njena historijska slojevitost, susreti kultura i prepoznatljiva osjećajnost. Ona govori o ljubavi, čežnji, rastanku, ljudskoj sudbini i ljepoti svakodnevnog života, ali istovremeno prenosi i posebnost prostora iz kojeg je nastala.

Autori koji pišu i komponuju pjesme nadahnute sevdahom učestvuju u očuvanju tog naslijeđa. Njihov zadatak nije samo da ponove ono što je već poznato nego i da pronađu način da se duh tradicije nastavi izražavati kroz nove stihove, melodije i interpretacije. Na taj način sevdalinka ostaje živa, otvorena za nova umjetnička čitanja i dostupna generacijama koje dolaze.

Hasib Durmišević svojim radom pripada tom krugu stvaralaca. Njegove pjesme, saradnje s izvođačima i učešća na festivalima svjedoče o kontinuiranoj povezanosti s muzičkim životom Bosne i Hercegovine. Njegova ljubav prema sevdahu nije samo deklarativna: ona se ogleda u izboru tema, u naslovima pjesama i u nastojanju da se kroz autorski rad sačuva bliskost sa muzičkom tradicijom.

Svaka pjesma koja u sebi nosi miris bosanskog behara, čežnju za zavičajem ili tihu ljepotu sevdaha može postati mali kulturni ambasador naše zemlje. Ona putuje glasom izvođača, dopire do ljudi različitih generacija i podsjeća ih da se identitet ne čuva samo u knjigama, muzejima i arhivima nego i u živom umjetničkom izrazu.

Zato je važno prepoznati i podržati autore koji, poput Durmiševića, nastavljaju stvarati u duhu tradicije. Njihov rad doprinosi tome da sevdalinka ne ostane samo predmet nostalgije nego da i dalje bude prostor stvaranja, susreta i prepoznavanja.

Priča o Hasibu Durmiševiću priča je o jednom drugačijem putu kroz muziku. To je put bez velike potrebe za samopromocijom, ali s mnogo rada, emocije i istrajnosti. Put na kojem se vrijednost ne mjeri samo javnim nastupima nego i pjesmama koje ostaju, izvođačima koji ih prihvataju i slušaocima koji u njima pronalaze dio vlastitog života.

Njegovo stvaralaštvo podsjeća nas da iza svake pjesme postoji početak koji publika često ne vidi: prva riječ zapisana na papiru, melodija koja se tek oblikuje, sumnja u izbor stiha, potraga za pravom emocijom i nada da će sve to jednom postati cjelina koju će neko poželjeti čuti. Upravo u tom nevidljivom procesu nastaje ono najvažnije – pjesma koja može nadživjeti trenutak svog nastanka i postati dio kolektivnog sjećanja.

Zato bi bilo nepravedno da Hasib Durmišević ostane prepoznatljiv samo uskom krugu ljudi koji prate autorsku stranu muzičke scene. Njegov rad zaslužuje da se o njemu govori, da se njegovi stihovi povezuju sa njegovim imenom i da se njegov doprinos posmatra kao dio šire priče o očuvanju bosanskohercegovačke muzičke baštine.

Zlatna plaketa „Mimar sevdaha 2026“ za pjesmu „Prva ljubav“ lijep je povod da se javnosti skrene pažnja na njegov stvaralački put. Ali i bez nagrada, pjesme koje su pronašle svoje mjesto među izvođačima i slušaocima svjedoče o vrijednosti jednog autora koji je ostao vjeran onome što najbolje zna i voli – pisanoj riječi, muzici i sevdahu.

Možda će Hasib Durmišević i dalje ostati čovjek koji ne traži reflektore i koji će, kada ga pitaju o njegovom radu, ponoviti da želi da pjesme govore umjesto njega. I u tome ima nečeg iskrenog i dostojanstvenog. Ipak, uz njegovo pravo da ostane skroman, postoji i naša obaveza da prepoznamo ono što je stvorio.

Jer pjesme zaista mogu govoriti umjesto autora. Mogu govoriti o ljubavi, prolaznosti, zavičaju, Mostaru, Bosni i Hercegovini, o čežnji koja ne prestaje i o sevdahu koji se prenosi s generacije na generaciju. Ali ponekad je potrebno da i mi progovorimo o ljudima čiji su stihovi već pronašli put do nas.

Hasib Durmišević možda ne traži da njegovo ime bude u prvom planu. No, njegovo djelo zaslužuje da bude prepoznato, a njegovo ime zapamćeno kao ime autora koji svojim radom, predanošću i ljubavlju prema sevdahu doprinosi očuvanju i promociji jednog od najljepših izraza bosanskohercegovačke kulturne baštine.

Jer, dok god se pjevaju pjesme koje bude uspomene, čuvaju emocije i pronose duh Bosne i Hercegovine, živjet će i trag onih koji su ih stvorili. A među njima svoje mjesto ima i Hasib Durmišević – autor koji ne mora glasno govoriti o sebi, jer je odabrao da za njega govore njegove pjesme.