Tokom zajedničkog života dobili su dvoje djece, četvoro unučadi i troje praunučadi i, kako kažu, svi ih ispunjavaju ponosom. Prema njihovim riječima, za uspješan i dugotrajan brak ne postoji tajni recept, ali saglasni su da su najbitniji ljubav, tolerancija, dobra komunikacija i uzajamno uvažavanje.
-Husnija je išao u Tehničku školu, a ja u Gimnaziju, a pošto su u njegovoj školi većinom bili muškarci, dolazili su u Gimnaziju, gdje je uvijek bilo više djevojaka. On je bio sa kolegom iz škole, a ja sa sestrom Zrinkom, i prišli su nam i zamolili za ples – prisjeća se sa osmijehom Branka, a Husnija se nadovezuje i kaže: “Dama je birala, ali prva inicijativa je bila na meni i od tog dana počinje naš zajednički život.”
“Jednostavno smo se našli”
Dodaju da je, prije nego što su rekli sudbonosno “da”, iza njih ostalo mnogo igranki i matinea, kao i Husnijin odlazak u vojsku, a tu razdvojenost premostili su razmjenjivanjem pisama, piše Srpsakinfo.
-Mi smo se jednostavno našli, uvijek smo imali obaveza, ali i vremena jedno za drugo. Radili smo zajedno u ‘Rudi Čajavcu’, na različitim postrojenjima, ali tu smo se još bolje upoznali i penzije zaradili. Branka je radila odmah nakon završetka srednje škole, jer nije mogla na fakultet, bila je iz porodice koja je imala sedmoro djece, a ja sam vanredno završio fakultet u Mariboru. Vjenčali smo se nakon tri godine zabavljanja, 16. novembra 1963. godine, i od tada smo sve vrijeme zajedno u Banjaluci – prisjeća se Husnija.
Kako kaže, Banjaluku nikada nisu napuštali, ni nakon zemljotresa 1969. godine, koji ih je zadesio sa dvoje male djece, a nisu otišli ni nakon nesrećnog rata, kada im je sin bio na ratištu.
-Srećom, nikoga nismo izgubili u tim nesrećnim vremenima, imamo sina Damira, kćerku Sandu, koja je u Švedskoj, kao i četvoro unučadi, Vernesa, Selmu, Gorana i Andreja, a bogati smo ljudi, jer imamo i troje praunučadi. Vernesova djeca su Leon i Enco, koga odmila zovemo Šemso, a tu je i Kalina, Goranova kćerkica, koja je prvi razred – priča Branka, ponosna majka, baka i prabaka.
Komići kažu da imaju osjećaj da je 60 godina braka prošlo tako brzo, ali i danas se vole i poštuju kao i prvog dana.
Razgovor veoma važan
-Naravno, kada bismo rekli da nije bilo svađa, to bi bila laž, ali nikada to nisu bile drastične svađe, jer mi se poznajemo dobro i znamo kakvih smo karaktera. Uvijek smo o svemu razgovarali, imali povjerenje jedno u drugo, razumijevanje i toleranciju. Ja sam poštovao njene roditelje, ona moje i niko se nije miješao u naš brak, a tako se i mi dan-danas ne miješamo u živote i brakove naše djece i unučadi – priča Husnija, a Branka se sa osmijehom nadovezuje i kaže, da ako jedan od supružnika sluša, brak je uspješan.
-Pročitala sam jednom da Konfučije kaže: ‘Jednom sam ja kriv, a drugi put žena je u pravu -kaže Branka kroz osmijeh, a njen suprug se nadovezuje i dodaje da je važno i da parovi zajedno putuju i da vide svijeta.
-Kod nas nikada nije bilo sporno da li ćemo ići na putovanje, već gdje ćemo ići. Mi nismo nikada imali nekakvih velikih želja, sve se dešavalo i ostvarilo postepeno. Bili smo i ostali zadovoljni onim što imamo i pomagali smo jedno drugo – rekla je Branka za Nezavisne.
Napominje da su putovali zajedno, a kada su dobili djecu, nastavili su porodična putovanja, a nerijetko su išli i na odvojena službena putovanja. Supružnici su saglasni da današnja omladina sve manje komunicira, pa, kako kažu, nije rijetkost vidjeti par koji sjedi zajedno, ali šute i svako je zadubljen u svoj mobilni telefon.
Savjet mladima
-Savjet mladima bi bio da ne zalaze u sitnice, jer svako nekada ima svoju ‘žutu’ minutu, a treba imati toleranciju i dovoljno se poznavati, pa znati da nema tog problema koji se ne može riješiti. Zdravlje je u prvom redu, a sve ostalo je višak. Kod nas su problemi uvijek bili zbog zdravlja, Husnija sa očima, a ja sam prije 23 godine imala operaciju na mozgu – prisjeća se Branka.
Supružnici Komić kažu da su izuzetno bogati ljudi, jedino bi voljeli da je kćerka bliže, ali idu jednom godišnje kod nje i unučadi u Švedsku. Kako su kazali, često žale za prošlim, prema njihovim riječima, boljim vremenima, veliki su jugonostalgičari, a Husnija je i vršilac dužnosti predsjednika Društva “Josip Broz Tito” u Banjaluci.
-Mi se ne bavimo politikom, mi analiziramo i sjećamo se lijepih vremena. Mi poštujemo Republiku Srpsku, to je naša zemlja, ali i dalje imamo žal za vremenima koja su prošla. Takođe, ja imam 83 godine, Branka je godinu mlađa, i sve je manje našeg društva, što je i normalno, jer godine čine svoje – zaključio je Husnija i poručio mladima da se uzajamno uvažavaju, nađu vremena za druženje i komunikaciju i izvan online svijeta.