BDP per capita (PPP) u Poljskoj je u 2024. godini iznosio 55.190 USD, dok je, naprimjer u Bosni i Hercegovini BDP per capita (PPP) u 2024. godini bio više od tri puta niži 17.189 USD.
Činjenica da je proces tranzicije u Poljskoj bio olakšan ranim članstvom u EU i visokim novčanim iznosima pomoći od EU, dok su balkanske države prošle kroz ratna razaranja, ipak ne nudi dovoljno argumenata za objašnjenje ovakvog disbalansa u ekonomskom razvoju u proteklih trideset godina, pogotovo ako znamo gdje su se te države, a gdje Poljska, nalazile nakon pada socijalističkih sistema, piše Bloomberg Adria.
Kao najvažniji korak za Poljsku se pokazala spremnost da se uđe u reforme i prihvati tržišna ekonomija, što je naravno tražilo bolne rezove koje su stanovnici Poljske osjetili na samom početku tranzicije. Međutim, već od sredine devedesetih godina je ekonomija počela rasti i danas je Poljska jedna od najdinamičnijih ekonomija u EU sa stopom nezaposlenosti od 2,6 posto, što je daleko ispod EU prosjeka.
Državna kontrola
Kod nas se desilo nešto posve suprotno. Balkanske države bivše Jugoslavije, izuzimajući Sloveniju, nikada nisu prihvatile tržišnu ekonomiju. Generacije ekonomista koje su školovane na principima socijalističkog samoupravljanja nisu imale viziju značaja tržišnih reformi i nisu ih propagirale. S druge strane politika je u teškoj postratnoj situaciji nedostatka radnih mjesta vrlo brzo shvatila da se glasačima može upravljati kroz obećanja o zaposlenju, te nije imala nikakav poticaj da se uđe u ozbiljne reforme koje bi vodile tržišnoj ekonomiji.
Nažalost, ovaj model je ostao dominantan do današnjeg dana, jer je još uvijek država najveći poslodavac, s nizom kompanija koje su u državnoj kontroli, pri čemu mnoge od njih generiraju stalne gubitke i duguju državi preko milijardu KM. Neki ekonomisti procjenjuju da je dvije trećine ekonomske aktivnosti u Bosni i Hercegovini pod direktnom ili posrednom kontrolom države.
Šta je s privatnim sektorom? U ovakvim uslovima ograničenih mogućnosti i snažne regulacije, mogle su se razviti samo kompanije koje svoje poslovanje baziraju na radu s državom ili u sektorima poput trgovine, nastale su oligopolske tržišne strukture. Sve to ima za posljedicu veoma nizak nivo inovativnosti i produktivnosti pomenutih kompanija, kao i potpunu nespremnost da se iskoriste mogućnosti regionalnog i globalnog tržišta. Činjenica da naš najveći trgovački lanac nije uspio preći granice Bosne i Hercegovine je najbolja ilustracija toga.
Alat za očuvanje vlasti
Ono što sada zabrinjava je činjenica da potezi vlasti, poput nezabilježenog rasta minimalne zarade u FBiH od 60 posto bruto ili zabrane rada trgovina nedjeljom, pokazuju da se taj trend destimulacije privatnog poduzetništva nastavlja, dok se ponovo, nakon kratke pauze izazvane COVID-19 krizom, javni sektor pokušava učiniti atraktivnijim za zapošljavanje. Time ne samo da političke partije dobijaju alate za očuvanje vlasti, nego se i mnogi talentovani mladi ljudi trajno zarobljavaju u neinventivnom poslovnom okruženju.
Medijska prisutnost liberalnih ekonomista u posljednje vrijeme je izazvala popriličan efekt u javnosti koja sve više shvata da samo tržišne reforme i deregulacija mogu pokrenuti stvari naprijed. Međutim, to nije dovoljno sve dok i akademska zajednica, sindikati i druge zainteresirane strane ne pokrenu ova pitanja. Nažalost, nisam optimista jer smo nedavno prisustvovali protestima protiv planova vlade FBiH vezano za rad trgovina nedjeljom, na kojima su vlada i sindikat protestovali protiv opozicionog političara koji je, gle čuda, liberal.