Roman je počeo pisati prije 25 godina, ali, kako je u intervjuu za Fenu kazao Amirkhani, priča romana ide 100 godina unazad. Roman nas vodi kroz uspone i padove. U tim padovima se i zaroni, a kada se zaroni onda je tišina. Tako da mogu kazati da je moj roman zapravo pisan u periodu, u prostoru kada se zaroni kazao je Amirkhani.
Postoje dva načina gledanja na roman i duhovost u njemu. U tom smislu, kako je pojasnio, možemo kazati da se roman može ticati duhovnosti, one koja je od prije 1.400 godina. Ali možemo na način da u romanu tražimo duhovnost u sadašnjem trenutku. Moj roman je taj koji govori o duhovnosti sadašnjosti. Cilj pisanja romana je traženje mog identiteta u savremenom svijetu. Kao Iranac, mogu reći da me se uopće ne tiče prošlost Irana, duga historija Irana koja doseže 3.000 godina. Mene zanima današnji momenat u Iranu – istakao je Amirkhani.
Ako sam uspio da nađem sebe, dodao je, da prikažem svoj identitet u današnjim okolnostima, onda je moj roman uspio.
Roman je zabilježio 50 izdanja u Iranu, što ukazuje na to da je naišao na dobru čitalačku publiku. I danas generacije mladih Iranaca čitaju roman, iako je prošlo 25 godina od kada je prvi put objavljen.
Amirkhani je nedavno objavio i putopis iz Sjeverne Koreje. Kaže da je imao tu sreću da dva puta putuje u Sjevernu Koreju, a to je prilika koja se ne pruža svakom.
Također je napisao i roman o originalnoj arhitekturi gradova. Danas smo nažalost, kaže on, svjedoci da orginalna arhitektura gradova nestaje i žao mu je zbog toga.
Trenutno radi na romanu koji se tiče savremene generacije mladih Iranaca te izražava nadu da će biti uspješan.
Tokom boravka u Bosni i Hercegovini kaže da je imao vremena posjetiti nekoliko gradova, te je osim Sarajeva bio u Mostaru te jezeru Modrac, iskoristivši tako priliku da se upozna s domaćim stanovništvom. Ono što me se najviše dojmilo tokom putovanja kroz BiH je očuvanost arhitekture, originalne, orijentalne arhitekture. Doista me se to dojmilo – očuvati tu arhitekturu u ovom dijelu Evrope. Dirnula me je i ljubaznost ljudi, baš svuda – naglasio je Amirkhani.
Bio je učesnik i Marša mira za Srebrenicu te prisustvovao kolektivnoj dženazi 11. jula.
Ispričao je da u Iranu postoji mezarje u kojem su ukopani poginuli u potresu u gradu Bam 2003. godine. Primijetio je da svi poginuli imaju različiti datum rođenja, ali je datum smrti svima isti. S obzirom na to da je pružao pomoć unesrećenima u potresu, to mu je bilo gorko i bolno iskustvo. Smatrao je da se ti osjećaji, to iskustvo bola ne može ponoviti.
Ali, kaže da je isto iskustvo bola doživio i u Srebrenici-Potočarima 11. jula, podvlačeći da je toliko nevinih mladih i starih ljudi ubijeno – rođenih u različito vrijeme, umrlih na isti dan.
U kontekstu činjenice da BiH i Iran imaju neke zajedničke, kulturne odrednice, naročito onih koje se tiču islama, nastojat će opet posjetiti BiH. Ali, kaže da ga brine tuga u BiH koja je veća od Srebrenice-Potočara. Ono što mene zabrinjava u BiH je tuga koja je veća od Srebrenice-Potočara. Filozofija počinje nakon romana, a roman je mjesto uzleta pobjednika, junaka. Čini mi se da je BiH danas postala država bez svojih junaka, to cijenim vrlo opasnim – kazao je on.
Stvarni junaci, stvarni pobjednici u BiH, pojasnio je, su oni u Potočarima, oni koje danas srećemo na ulicama gradova u BiH, ali na žalost njih ne vidimo u kulturi BiH.
Ta zapažanja, Amirkhan je predstavio i sugestivno poručio da “tigar ima svoja dva zuba, ali ni jedan lovac ne može ništa učiniti protiv ta dva zuba. Ali ako se tigru izvuku ta dva zuba, onda on postaje beskoristan, star, iznemogao. Ti zubi su znak ponosa tigra, ponos svake države, zubi tigra svake države su njeni junaci. Velike sile izvadile su ta dva zuba državi. Tendencija je da se ostane bez junaka i to se čini gotovo u svakoj državi pa i u Iranu”.
Reza Amirkhan je rođen 1973. godine i jedan je od najistaknutijih savremenih iranskih pisaca. Iako je studirao mašinstvo, pisati je počeo već kao dvadestogodišnjak a sa prvim romanom “Ermy”, proglašen je iznimnim literaranim talentom. Autor je nekoliko romana i zbirki priča, a piše i književnu kritiku i publicistiku. Dobitnik je brojnih nagrada i djela su mu prevedena na više jezika.
Roman “Njen ja”, objavljen 1999. godine, njegovo je najpoznatije djelo.